Selo sa dva odžaka
U Vranama Ravanjskim danas imaju samo dve kuće Stevanovića iz kojih dimi odžak. U jednoj živi Aleksije Stevanović sa porodicom, a u kući Radike Stevanović složno žive četiri generacije. Ipak, ove godine u ovom zlatiborskom selu okupilo se oko 250 Stevanovića, odnosno Stefanovića. Ovo je sedmi put da su na okupu, a skupljaju se svake pete godine.
Matičari su jedne utefterili u svojim knjigama kao Stevanoviće, a druge kao Stefanoviće, a svi su rod rođeni. Sabrali su se u zavičaju, u dvorištu škole koja je danas zatvorena, da neguju i čuvaju korene, da ne zaborave prapradedovinu.
Zet iz Kaira
Na rođačkoj svetkovini bio je i Ali Farahat Negi, Egipćanin rođen u Kairu. Živi i radi u Beogradu, a oženjen je Sandrom, kćerkom Miloša Stevanovića iz Vrana Ravanjskih. Došao je sa suprugom i sinom Basarom.
Ovog puta bilo ih je najviše, kako reče Milivoje Džimo Stevanović, koji je sa svojim rođakom Miodragom Miom Stefanovićem iz Užica poneo najveći teret organizacije ove svetkovine.
Trpeza domaćinska, na njoj specijaliteti užičkog kraja, beli mrs, pršuta, kobasica, jegnjeće i praseće pečenje, a muzičari sviraju himnu bratstva: "Mesec sija, mesečine nema, moj se dragi u komandu sprema. Žao mu je ostaviti mene, idi, dragi, čuvaće te moji oči snene. Kad se vratiš skupa ćemo biti, našu ljubav neće rastaviti..."
U zlatiborsko selo pristigli su Stevanovići iz Beograda, Podgorice, Višegrada, Pljevalja, Vrnjačke Banje, Priboja, Užica, Arilja... Prvi put na rođačkom druženju je Nole Stevanović iz pljevaljskog sela Osoje.
Došao sa čuturom na kojoj je srpski grb, a iznad grba ćirilicom ispisano "Nole Stevanović". Pored njega sedi Milorad Stevanović, sa snajom Biljanom i sinovcem Slavišom iz pribojskog sela Lapovića. I oni su prvi put ovde.
- Ne slavimo istu slavu. Ja slavim Mratinjdan, a ostali Stevanovići Nikoljdan, ali smo izgleda rođaci. Došao sam da utvrdim da li smo familija, da se družimo i pazimo kako to rođacima i priliči - priča kršni Nole.
Stevanovići odnosno Stefanovići potiču iz plemena Bratonožića. Milutin Pavićev, od koga direktno potiču, doselio se najverovatnije početkom 18. veka u Moraču, u selo Osretke. Imao je sinove Stevana, Stanka, Tripka, Maška i Savu.
Najstariji Stevan imao je sinove Novaka i Miloša. Pošto u selu Osretke nije bilo berićeta, Stevan je sa sinom Novakom napustio Moraču i verovatno šezdesetih ili sedamdesetih godina 18. veka obreo se između Rzava i Prištevice.
Zatalasane livade prošarane šumom verovatno su podsećale Stevanoviće na rodne Osretke i tu su zasnovali novo ognjište. Napravili su kuću od pruća, oblepili je blatom i prekrili slamom. Iz te kuće potekli su Stevanovići. Najviše ih ima u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Hrvatskoj, a ima ih i u Francuskoj, Holandiji, Rusiji, Češkoj, SAD, Kanadi, Australiji.
Desetak Stevanovića iz Morače predvodio je Rajko Stevanović, koji je ovde treći put.
- Nema granice koja će nas sprečiti da dođemo na ovo druženje - prkosno priča Rajko.
U gornjem kraju, na vrhu trpeze sede Petar Stefanović, višegodišnji direktor beogradskih banaka, Radika Stevanović iz Vrana Ravanjskih i Olga Peruničić, rođena Stevanović iz sela Roge. Obe imaju po 91 godinu i najstarije su na ovom skupu. Tu su Rajko i Nole Stevanović, a ispred njih plastična boca od pet litara na kojoj je ispisano "podgorička loza".
Aga i trešnje
Vrane Ravanjske nekad su se zvale Tučkovo. Ime im je dao jedan aga, jer se iz sela vratio praznih bisaga. On je jednom prilikom banuo u selo sa kotaricama da ih napuni trešnjama koje je mnogo voleo, a seljani su mu pokazali gole grane. Kazali su mu da je zima bila duga i hladna i da su izgladnele vrane pojele trešnje pre nego što su sazrele. Ljut što je ostao bez omiljenog voća, aga je promenio ime selu i ono se od tada umesto Tučkovo zove Vrane.
Rajko Stevanović je svojim rođacima i domaćinima poklonio osveštanu ikonu Svetog Vasilija Ostroškog. Rajko je najavio da će se Stevanovići, odnosno Stefanovići okupiti iduće godine kod manastira Morača.
A koliko Stevanovići, odnosno Stefanovići drže do tradicije i čuvanja svojih korena potvrdila nam je i Biljana Stefanović, profesorka srpskog jezika i književnosti iz Užica, koja je u skopskom arhivu našla rodoslov Stevanovića iz 1780. godine ispisan na arapskom jeziku.
Rastali su se Stevanovići punog srca i širokog osmeha sa željom da se dogodine vide u Morači, a za pet godina opet u Vranama Ravanjskim. A do tada družiće se na babinama, rođendanima, svadbama.
