"Tamo amo po belome svetu" - ispovest iz dijaspore
Novi roman Vjere Rašković-Zec pod naslovom: "Tamo amo po belome svetu" svojevrsna je ispovest iz neposrednog života srpske dijaspore, istakao je prof. dr Dušan Ivanić na promociji ovog dela održanoj u Matici iseljenika Srbije. Reč je o knjizi "bogate dokumentarnosti potekle iz neposrednog životnog iskustva, doživljaja ljudi ovog podneblja u tuđinstvu", rekao je Ivanić, koji je recenzent knjige. Ovo delo velike raznolikosti, ispoljene, kako je kazao, u fragmentima ljudi "sa dna", govori o vremenu i svetu prohujalom prethodnih decenija.
"Pisana kao roman-kompozicija ili roman mozaik, ova knjiga nema ni glavnog junaka, ni jedinstvene radnje, već je sklop ili skup glasova i oblika pripovedanja", naveo je prof. Ivanić.
Vjera Rašković-Zec je objasnila da je građu za svoj najnoviji roman skupljala 23 godine, koliko živi u Beču, i da je većinu vrlo tužnih i tragičnih priča o sudbini naših ljudi saznala od svojih učenika na nastavi materinjeg jezika u dopunskim školama.
Ona je dodala da je proteklih godina stalno beležila i priče, misli i poglede naših ljudi iz dijaspore koje je poznavala, ali i onih s kojima je često putovala autobusima i kombijima u zemlju i nazad.
To su sudbine ljudi koji su u Austriji 40 godina, koji su za bogate gradili velike i lepe kuće u najskupljim četvrtima, a onda iste takve kuće podigli i u svojim selima, ali u njima ne žive, već život žive zauvek između njih razapeti.
Prof. dr Milenko Pekić ukazao je da je autorka nimalo slučajno za moto knjige uzela "Gastabajtersku himnu" koja peva o onima što su "Ni Vamo, ni Tamo" pomalo u nadi i da će se nepoznati autor himne javiti ukoliko mu se njena knjiga nađe u rukama.
On je podsetio da je Vjera Rašković-Zec rođena u Kninu, u porodici advokata dr Dušana Raškovića i Savke Lukijane Lukavac i razvijala se pored braće Sergija i Jovana, koji će kaznije postati ugledni lekari, a Jovan i osnivač Srpske demokratske stranke u Hrvatskoj.
Posle završena gimnazije i Fakulteta u Zagrebu, doktorat je stekla 1979. u Novom Sadu. Bila je srednjoškolski profesor, prosvetni savetnik, predavač na Univerzitetu u Pekingu i lektor Kornel Univerziteta u SAD.
Rašković-Zec je autorka više od 200 stručnih radova, najviše iz metodike nastave jezika i književnosti, a jedan je od autora udžbenika od tri knjige: "Moja domovina SFRJ" za đake u inostranstvu.
Jedna od njene dve drame: "Proljeća nedopjevana" o nacističkom pogubljenju đaka u Šumaricama izvođena je širom Srbije i Rašković- Zec je u 20. godini donela priznanje počasnog građanina Kragujevca.
U Zagrebu je 1983. objavila zbirku pripovedaka o našim radnicima u inostranstvu: "Tvrda sredina kruha" i "Latice jednog civjeta" 1987.
Tokom NATO bombardovanja organizovala je protestne mitinge u Beču na kojima je svako veče recitovala pesme posvećene stradanju Srbije i njenih građana koje je sabrala u zbirku pod naslovom: "A onda sedamdeset i osam dana bi noć".
Za knjigu poezije "Zavičaji stari; Zavičaji novi; Zli cvjetovi", objavljenu 2004. u Beogradu, dobila je nagradu "Ivo Andrić" za pisce dijaspore.
Prvi roman "Dugo putovanje do srca" objavila je u Rijeci 1968. i osvojila nagradu zagrebačkog "Telegrama".
Pre najnovije knjige s podnaslovom "Ćuš roman" (ćuš je pogrdan naziv u Beču i na nemačkom jezičkom području za Jugoslovene) objavila je romane: "Umorna ptica" (1989), "Mrak" (1990) "I ode Balkan u Jevropu (2001) i Balkanski sindrom (2007).
