Mirko Demić: Izazovi uspravnog umiranja

Ko je i na koji način "umesio" književnika od bivšeg oficira koji je bacio epolete i okrenuo se literaturi da bi snatrio nad smislom i besmislom granica i za to dobio prestižnu Andrićevu nagradu.

Kada je u oktobru primao Andrićevu nagradu za knjigu priča "Molski akordi", stajući rame uz rame sa ranijim dobitnicima među kojima su Dragoslav Mihajlović, Antonije Isaković, Aleksandar Tišma, David Albahari, Filip David i drugi, Mirko Demić je, pored ostalog rekao:

"Protagonisti moje nevesele knjige, kao uostalom i većina Andrićevih junaka, neprestano prelaze jednu od bezbrojnih granica, nastojeći da neke druge zaobiđu ili da iscrtaju nove. Nije li prirodno da potomak bivših graničara snatri nad granicama, nad njihovim smislom i besmislom? Pogotovo ako pripada generacijama koje su, voljno ili nevoljno, za samo nekoliko godina protraćile sve ono što su njihovi preci - u daleko težim i beznadežnijim prilikama - stekli i sačuvali?"

Piše i diše Pored "Molskih akorda" (Agora, Zrenjanin, 2008.) Mirko Demić je objavio knjige proze: "Jabuke Hesperida" (1990.), "Slamka u nosu" (1996.), "Ćilibar, med, oskoruša" (2001, 2005.), "Apokrifi o Furtuli" (2003.), "Sluge hirovitog lučonoše" (2006.), "Slađenje gorčinom" (2008.). U ovoj poslednjoj nalaze se tekstovi koje je Demić pisao od 2001. do 2005. godine za izbeglički magazin "Pravi odgovor" iz Beograda. Demić od 1995. živi u Kragujevcu, radi u gradskoj biblioteci i uređuje časopis "Koraci".

A potomak bivših graničara (Demić je rođen 1964. u selu Gornji Klasnić kod Gline, na Baniji) u svoju je "neveselu" knjigu ubacio sudbine, uglavnom prekodrinskih Srba, ljudi s periferije srpstva koji su Srbiju sanjali kao majku a kad bi se budili, gotovo redovno bi ih dočekalo lice maćehe. Zbog tog strašnog sudara sa stvarnošću, neki će završiti u ludnici, drugima će biti zalepljena etiketa izdajnika, treći će se odmetnuti... Iako i Demić i njegovi junaci (koji "ordiniraju" od 1848. sve do devedesetih godina 20. veka i raspada Jugoslavije) imaju izraženu svest o tome da su "periferni" Srbi iznedrili najveće nacionalne umove, od Tesle, preko Milankovića, Pupina, do Mrkalja, Crnjanskog, nisu zaboravili da su iz istog "legla" izlazili podanici i buntovnici, izdajnici i heroji, ludaci i trezvenjaci - sama galerija krajnosti, kako će kasnije objasniti Demić.

 

Za razliku od jednog drugog potomka bivših graničara - Gojka Nikoliša koji je bio fasciniran umećem preživljavanja ljudi sa granice ("Imajući protiv sebe nadmoćne sile države, nasilja, rata, bijede, gladi i smrti, graničar je morao na svaki način da im se prilagodi kako bi preživio"), Demića više zanimaju oni neprilagođeni - Sava Mrkalj, Ðorđe Marković Koder, Jakov Ignjatović, Dušan Srezojević, Petar Kočić...Kritičari su u "Molskim akordima" - knjiga ima jedanaest priča, od kojih prva i poslednja tretiraju početak (1991.) i kraj (1995.) rata u Hrvatskoj - prepoznali i autobiografske elemente, najmanje zbog činjenice da je i Demić takođe "prešao granicu", skrasivši se posle 1995. godine u Kragujevcu.

Ko je i na koji način "umesio" književnika od bivšeg oficira bivše JNA, koji je uniformu skinuo samo četiri godine posle završetka vojne akademije, i to u predvečerje hrvatsko srpskog oružanog sukoba devedesetih? Samo je kraljica Ironija i samo Mirku mogla da priušti novo kačenje puške o njegovo antimilitarno rame. Branio se onim što je najbolje znao - rečima.

Bolje u ludnici nego na Kordunu   U "Molskim akordima", u Demićevoj projekciji prepiske između Petra Kočića i Save Mrkalja (obojica u ludnicama, prvi u Beogradu, drugi u Beču) Mrkalj otkriva svoju veliku zebnju: "Oslobodio sam se svih strahova, sem jednog. Bojim se da će me izbaciti odavde i deportovati na Kordun. Tamo bi me na konj'ma rastrgli".

U tekstu "Budućima" objavljenom 29. decembra 1991. u "Srpskom glasu" iz Topuskog, oporo zaključuje: "Bez obzira u kojoj i čijoj zemlji ćemo konačno završiti - u crnoj svakako hoćemo... Budući! Mi smo među sobom povlačili granice, rušili mostove, različito se krstili i međusobno se ubijali. Mi ne vjerujemo da će jednom biti mir, kao što smo prije vjerovali kako neće biti rata... Budući! Stvarajući vas ne zaboravljamo da vas snabdijemo zlom kobi svojih predaka. Zato nemamo pravo tražiti oproštaj. Vi ćete već naći mjesta sažaljenju. Nama koji, valjda, drugačije i nismo mogli".

 

Ko je Demiću skinuo epolete i okrenuo ga literaturi? Da li je to njegov pradeda Mihajlo, koji se tridesetih godina prošlog veka vratio iz Amerike na Baniju?
"Umro je uspravno, klečeći, sa oba lakta oslonjen na kolena. Odneo je sa sobom tajnu uspravnog umiranja, toliko potrebnu njegovim potomcima koji u tim svetim trenucima jauču i cmizdre poput novorođenčadi", zapisaće kasnije Demić. Važan trag ostavio je i deda po majci Lazo Resanović "koji je u partizane otišao tek 1943. kad su ga silom mobilisali oni koji su preživeli na Sutjesci". Tu je i očeva majka Ljuba koju Demić, pored ostalog pamti i po tome što je pod ključem u starom kovčegu ljubomorno čuvala fotografiju Kralja Petra Drugog. Naravno, tu je i Mirkov deda po ocu, Petar koji je 1941. godine, zahvaljujući nepoznatom ustaši, uspeo da preživi. Nikad nije saznao ko mu je dao šansu da izbegne nož. Deda Petar je isti onaj iz "Molskih akorda" čiju će, u staklo uramljenu sliku, u avgustu 1995. bajnetom probosti hrvatski "oslobodioci" u akciji "čišćenja srbočetnika".
 

Poslanica o stidu   U "Poslanici o stidu" (25. mart 2003.) Demić se stidi "što živi među potencijalnim žrtvama", stidi se i zato "što je život oduvek u rukama drugih, a ne onih koji ga poseduju", muka mu je od "sveštenika koji blagosiljaju ubice i hrišćana koji propovedaju veru u nacionalnim dresovima", ali i od "brzog opijanja i sporog trežnjenja, ranog likovanja i odocnelog kajanja". Stidi se "osećanja ukletosti, spoznaje da nam se ništa ne da - i da nam se, izgleda, nikad ništa i neće dati". (Iz knjige "Slađenje gorčinom")

Kao i većina Srba sa Korduna, Banije i bosanske Krajine, i Demić nije imun na traumu pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi, jednog od najmonstruznijih zločina u Drugom svetskom ratu u kome su, pod izgovorom da će biti pokršteni, tj. prevedeni u katolike, u hram božiji u avgustu 1991. godine dovedeno i zaklano 1564 Srba. Među njima je bio i Mirkov pradeda po majci Ostoja Resanović čiji lik je Demić bezuspešno (nije znao kako je izgledao) tražio na fotografiji snimljenoj neposredno pred klanje. Demićev duh i interesovanja delimično su odredile i batine majke koje je dobio zato što se, tek što je prohodao, kradom otisnuo iz dvorišta i krenuo u komšiluk. To rano bežanje od kuće utrlo je put, priznaje Demić, svim njegovim kasnijim izbivanjima i odlascima.