Milovan Đilas napunio Dom omladine
Dom omladine Beograda sinoć je bio prepun kao u njegovo zlatno doba od 70-ih do 90-ih, a povod je bila stogodišnjica rođenja Milovana Đilasa (1911-1995) koja je obeležena izložbom i debatom "Moguća Srbija Milovana Đilasa".
U foajeu Velike sale postavljena je izložba njegovih knjiga, dokumenata i fotografija, emituje se dokumenatarni film i posetioci će moći da je pogledaju do 19. juna.
U postavku su uključene retko viđene fotografije iz porodične arhive, kao i retki dokumentarni snimci iz perioda kada je bio u samom vrhu jugoslovenske vlasti.
Poseban segment izložbe čine dokumenti iz različitih perioda Đilasovog života kao što je diplomatski pasoš, koji je koristio prilikom putovanja u SSSR, primerci časopisa "Borba" u kojem je objavljivao političke eseje (zbog kojih je i došlo do razlaza između njega i KPJ), časopis "Misao" iz januara 1954. godine, u kojem je objavljen čuveni esej "Anatomija jednog morala".
U prepunoj sali koju su ispunili akademici, profesori univerziteta, umetnici, pre svega pisci, kao i članovi Đilasove porodice, u debati su učestvovali akademici Dobrica Ćosić i Matija Bećković, prof. dr Žarko Puhovski, publicisita i novinar Slavoljub Đukić, pravinik-sociolog mr Trivo Inđić, istoričar i direktor Centra za studije Balkana na Goldsmits koledžu Univerziteta u Londonu Dejan Đokić. Debatu je vodila TV novinar i urednik Antonela Riha.
Pobunjenik koji je pobedio sebe
U opširnom izlaganju, Dobrica Ćosić je Đilasa označio kao "najznačajniju srpsku političku i istorijsku ličnost druge polovine 20. veka koji je zaslužio reči istine i poštovanja, jer je bio najumniji i najhrabriji pobunjenik za slobodu misli u srpskoj kulturi i jugoslovenskoj državi".
Prema rečima Ćosića, "Đilas zaslužuje najveće divljenje jer je uspeo da pobedi sebe" i izrazio je žaljenje što se "o njemu još uvek pismeno ćuti, svesno zaboravlja, a usmeno i neodgovorno svašta zbori".
Zanimljiva je Ćosićeva opaska da "sudbina Jugoslavije ne bi bila tako tragična za narod kome je pripadao da je taj moćni političar idealista bio političar pragmatičar i političar kompromisa".
Definišući Đilasov cilj kao "pokušaj da se unese etika u vlast rastakanu bežakonjem i samovoljom", Ćosić je zaključio da je posledica toga bila da ga "njegov naraštaj nije sledio pa je pao u ponor istorijskog poraza zajedno sa svojim vođom".
Najveći narodni heroj mira
Matija Bećković je u tradiciji antičkih retorskih govora održao besedu nabrajajući zbog čega Beograd danas obeležava stogodišnjicu Đilasovog rođenja.
"Beograd se ne klanja partijskoj knjižici broj četiri već robijaškom broju 6880 u mitrovačkoj robijašnici, ne pominje rođendan ideološkog žreca nego žrtve koja je stradala zbog svog mišljenja, a zbog nje donošeni specijalni zakoni da bi je sudili po zakonu", poručio je Bećković.
"Beograd ne slavi jednog od ideologa partijskog raja, nego prevodioca 'Izgubljenog raja' Džona Miltona koji je prevodio na toalet papiru u ledenoj mitrovačkoj samici, a u Njujorku objavio na maternjem jeziku". nastavio je Bećković.
On je konstatovao da "Beograd ne odaje poštu opozicionaru Đilasu, nego pobunjeniku koga je kamenovala i vlast i opozicija i otadžbina i emigracija" i "ne seća ga se kao ratnog heroja već kao svog najvećeg narodnog heroja u miru".
Prvi prepoznao stvaranje klase kontrolora
Ogradivši se da za razliku od Ćosića i Bećkovića, koji su poznavali i drugovali sa Đilasom, pripada drugoj generaciji, Žarko Puhovski je kazao da ga on vidi kao čoveka koji je "živeo od prejake reči, a nije mogao da je izdrži ni on sam, ni njegova okolina".
"On je u sebi sažeo u istom liku i počinitelja i žrtvu", kazao je Puhovski i dodao da je Đilasov značaj u tome što je "pokušao da liberalizira jednu strukturu koja je sama po sebi bila takva da je bilo nemoguće da se izmeni, a on je bio prvi koji je iznutra prepoznao da liberalizacija komunizma nema šanse".
Đilas je instinktivno prepoznao potrebu da se treba izboriti za višepartijski sistem jer bi se tako razbio monopol jedne partije, ocenio je Puhovski i podsetio da je u svojoj knjizi "Nova klasa" prvi izrekao jeretičku misao da komunizam nije stvorio besklasno društvo već samo je stvorena nova klasa koja kontroliše sve.
Puhovski je sa žaljenjem konstatovao da će Đilas ući u istoriju kao partijski funkcioner i da nove generacije ne mogu razumeti u čemu je bio njegov spor sa KPJ.
Britanci se više bavili njime nego Srbi
Kao istoričar koji prati istoriju Balkana iz britanskog ugla, Dejan Đokić je ponudio veoma zanimljivo viđenje Đilasa iz ugla britanskih levičara i istoričara.
Stavljajući Đilasov sukob sa Titom u kontekst dobrih odnosa britanskih laburista sa jugoslovenskim komunistima, on je izneo podatke iz kojih se vidi da su se neki britanski levičari stavili na Titovu stranu, kome su se divili jer se borio i protiv Hitlera i Staljina, a drugi su podržali Đilasa.
Bitanska istoriografija, za razliku od srpske, veoma se mnogo bavila Đilasom, naveo je Đokić i priznao je tek u Londonu otkrio Đilasove ideje i ciljeve.
Pobuna morala a ne licemerja
Trivo Inđić je Đilasa sveo na samo jednog među brojnim disidentima širom sveta koji su se suprotstavljali boljševizaciji levice odmah nakon Oktobarske revolucije i docnije staljinizmu, iako je priznao da je njegova knjiga "Nova klasa" iznela mnoge istine.
Prema rečima Inđića, Đilas je uložio puno truda da razume korene svoje pobune koja je bila duboko moralna a ne isprazna i licemerna.
Partija ga medijski izolovala
Slavoljub Đukić, koji je već radio kao novinar kada se Đilas otvoreno sukobio sa KPJ opisao je kako ga je vlast medijski izolovala da bi pao u zaborav i to je trajalo više od 40 godina jer i nakon Titove smrti režim nije želeo da se iznose ideje zbog kojih je Đilas proveo 12 godina u zatvoru.
Kao ilustraciju "straha" vlasti od Đilasa Đukić je ispričao anegdotu o zabrani časopisa "Intervju" 25. maja 1987. samo zato što je na naslovnoj strani bio Đilas.
