MANDIĆ

Iz Beograda nam piše Ilija Mandić, koji je ime dobio po dedi, rođenom u selu Crnogorci kod Krivodola u Imotskoj krajini. Misli da su se Mandići u taj kraj naselili iz Stare Crne Gore (Hercegovine) u prvoj polovini 18. veka. Krsna slava - Sv. Stefan. Mandića sa ovom slavom ima ili je bilo i na Tari, dok za druge njihove zavičaje ne zna. Moli nas da kažemo kom plemenu pripadaju i napominje da su to prezime imali i pre doseljavanja Dalmaciju i "da ga nisu dobili ni po nekakvoj babi Mandi..."

I sami smo se namučili, zagledani nad putevima kretanja raznoraznih Mandića, a njih ima više grana i ogranaka i svi se negde stiču u današnjoj Crnoj Gori ili Staroj Hercegovini. Nekima se tu izgubi trag: neki menjaju prezime, slavu, a treći i veru, pa nije čudno što su autori zapisa davali naizgled kontradiktorne podatke o Mandićima. Oni su naprosto beležili ono što su čuli od informatora na terenu.

U Hercegovini su Mandići sa slavama Sv. Ignjatije Bogonosac, Sv. Jovan Preteča i Sv. Georgije, mada ima i drugih, a u Bosni slave osam slava (Sv. Stefan, Jovanjdan, Lazareva Subota, Đurđevdan, Sv. jevanđelista Marko, Sv. arhanđel Mihail i Sv. Nikola), što znači, eventualno, da je to osam raznih grana Mandića. Sv. Arhiđakona Stefana slave Mandići u Bosanskoj Krajini i to uglavnom oko Banjaluke, Krupe, u Medni Dolnjoj i Sočanici (Derventa). Evidentno je bilo prisustvo Mandića u Lici, Dalmaciji i drugim prostorima današnje Hrvatske.
 

Prema "Karlovačkom vladičanstvu", Mandići su pravoslavni Srbi sa šest različitih slava (kao i u Bosni, bez Sv. Marka i Aranđelovdana), među kojima je i Stevanjdan, ali ima ih i rimokatolika. Interesantan je komentar P. Rađenovića koji kaže da su Mandići (i još neke porodice) "nastanjeni i u Lici i na Grahovu, ali da nisu ni oni u Lici doseljeni sa Grahova, niti su oni sa Grahova došli u Liku. (...)

Mogli su se doseliliti i jedni i drugi otuda, gde se sjedinjuju oba puta... ispod najjužnijeg grebena Dinarina, tamo kod Imotskog... a davnom starinom mogli bi biti iz Hercegovine i Crne Gore, najizdašnije kolevke našeg soja..."

Obilazeći Hercegovinu, uključujući i Staru, stigli smo do njenih najistočnijih granica prema prvobitnoj Crnoj Gori i našli Mandiće u Ozrinićima, na dičnom Čevu (Kčevu), u Gornjoj Markovini u kojoj je selo Kruškovac, a u njemu, početkom 20. veka, bile su tri kuće Vidnića-Mandića i jedna kuća Krivoglava.

Pored Markovine je i selo Krivoglavi, sa istoimenom familijom. U Donjoj Markovini postoji jedna kuća Vidnića-Mandića. A međa Ozrinića ide do Cuca, Bjelica, i prema Rudinama (Bijelim i Nikšićkim) i tako zahvata i Staru Crnu Goru i Hercegovinu. Na kraju, uzgred, za Imotski se može reći da je u "dalmatinskom zaleđu" a prava Dalmacija je uži prostor obale Jadrana.