Đaković

Čitalac Jelenko Đaković iz Srpca u RS piše: "Po nekim informacijama, moji su poreklom iz Crne Gore. U doba nadiranja Turaka jedni su otišli u Kninsku Krajinu, a drugi dio se sa Vlašića i Manjače spustio prema rijeci Vrbasu i Savi."

Njegovi preci su se nastanili u Gornjim Srđevićima, kod Srba, gde je i čitalac rođen. Porodična slava je Sv. Pantelija. Napominje da je i majčina porodica poreklom iz Crne Gore iz plemena Vasojevića. Prezime Đaković u Bosni nose brojne porodice sa različitim slavama od kojih su najbrojnije one koje slave Đurđevdan.

One se uglavnom nalaze u Bosanskoj Krajini oko Dubice, Gradiške, Banjaluke, Dervente, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa, Petrovca i na Glamoču. Za njima slede porodice "jovanštaka", koje su opet, koncentrisane u Krajini, osim onih oko Višegrada. Sv. arhiđakona Stefana slave Đakovići oko Srebrenice, a Nikoljdan oni oko Banjaluke i Maglaja. Sv. Panteliju, slavu našeg čitaoca, slave Đakovići samo u parohiji Lepenici. Sama reč "đak", u obliku "dijak" upotrebljavala se u srednjem veku u pravoslavnom svetu kod Srba da označi đaka koji uči kod sveštenika.

I prezimena građena na ovoj osnovi mogu da budu raznorodnog porekla. Uvidom u poreklo različitih Đakovića mogli smo da konstatujemo da su oni međusobno nesrodni. Tako smo pronašli tri potpuno odvojene grane: Đakovića, Djakovića ili Dijakovića.

Naš čitalac je načuo nešto o poreklu Đakovića iz Vasojevića. Njegovi Đakovići nisu od Vasojevića. U Pivi i danas pamte Đakoviće koji su stanovali na Licu, ali se njih sedam kuća odselilo u Bosnu, a jedan u Nikšić, pa ih tamo više nema. Prema tradiciji koja se očuvala oni su ogranak Vojinovića i nekad su slavili Jovanjdan.

To predanje nismo u mogućnosti da proverimo, ali oni su svakako poreklom iz Stare Srbije, tj. sa Kosova i Metohije ili iz Raške, a to potvrđuje i rezultat našeg daljeg traganja za Đakovićima u Bosni. Sasvim neočekivano na njih nailazimo u selu Djakovići (po njima je selo i dobilo ime) u oblasti oko Sutjeske u predelu Borovici. Ovaj kraj je poznat kao rudarski centar, a u blizini sela Djakovići bio je utvrđeni srednjovekovni grad Bobovac u vreme bosanskog kralja Tvrtka.

Kad su turske snage topovima napadale, u njemu je bilo već podosta izbeglih Sasa koji su ovde radili u rudnicima. Jedni od njih su bili Bojići koji se po padu Bobovca sele u okolinu Visokog. Oni su tada nosili prezime Djaković, a oko 1676. vratili se u Borovicu i zasnovali na mestu zapustelih Djakovića, selo Bojiće. Ove iste rudare Bojiće nalazimo nastanjene i danas u raškim selima (svi su rudarski centri, sa dvema različitim slavama, jer oni nisu imali tradiciju krsne slave koju su primili od Srba kad su se naselili u srednjovekovnu Srbiju oko Novog Brda i Baljevca).

Ovoj tezi o saskom poreklu Djakovića (kasnijih Đakovića) ide i krsna slava Sv. Pantelija.