Egić

Iz Nidatala u Nemačkoj javlja nam g. Dragan Egić, čiji je otac Rade rođen u selu Kordunski Ljeskovac u Hrvatskoj. Tu su bile još dve kuće Egića, sa slavom Sveti Nikola. Ali, u drugom selu, Grabovcu, do pre "Oluje" bilo je mnogo više kuća Egića, pa čitaoca zanima da li su u srodstvu.

Prolazeći Likom, on je naišao na selo Egiće kod Plaškog i čuo od jednog starijeg čoveka da su oni poreklom od "tromeđe Dubrovnika, Crne Gore i Hercegovine", odakle su se doselili u 16. i 17. veku. Kad su se s nastankom Vojne granice ponovo iseljavali, došli su na reku Koranu, na Kordunu. Tu su se bavili kovačkim zanatom.

Prema "Plemenskom rječniku ličko-krbavske županije" R. Grujića, Egići su s početkom Prvog svetskog rata bili nastanjeni u ovoj oblasti sa osam domaćinstava u Jošanima i dva u Komiću. Hrvatski istoriografski izvori spominju Egiće u Lici još 1701, u Jošanima u Krbavskom Polju, u više kuća. Oni su se doselili iz Turske krajine, koja je imala utvrđenja Bruvno i Mazin.

U austrijskim arhivama 18. veka za te prostore, koje je popisao Karl Kazer, u Jošanima se 1712. godine spominje samo pop Mirko Egić i njegovo imanje u Srednjoj Gori, na planini Fen, i kod Alaginog Groba, na Durutovom brdu. Sa 426. jutara zemlje, važio je za imućnog čoveka.

"Leksik prezimena SR Hrvatske" iz 1976. zabeležio je Egiće u Lici, Slavoniji, u centralnoj Hrvatskoj, Gorskom Kotaru i Dalmaciji. U Lici ih je najviše bilo kod Korenice, u Jošanima sa 22 osobe i u Ogulinu, u mestima Latin sa 13 osoba, Međeđak i Plaški, zatim u Komiću, Karlovcu.

Na Kordunu je više Egića bilo u Kordunskom Ljeskovcu, sa 12 osoba, nego u Grabovcu, u Slunju, sa svega devet. Egića je bilo i u Glini, Galdovu Erdedskom, Slavonskom Brodu, Bjelovaru, Đurđevcu, Grubišnom Polju, Klanjecu, Kostajnici, Belom Manastiru u Kneževu, Osijeku, Daruvaru u Removcu, Novoj Gradiški u Ljupini, Sisku, Vinkovcima, Velikoj Klisi kod Virovitice i u Zagrebu.

U severozapadnoj Hrvatskoj bili su nastanjeni u Brinju, Srpskim Moravicama kod Delnica a u Dalmaciji, u Gošiću kod Šibenika. U "Karlovačkom vladičanstvu" M. Radeka je upisao Egiće, pravoslavne Srbe, sa slavama Đurđevdan i Nikoljdan. U Bosanskoj Krajini, Egići i Jegići su uglavnom naseljeni iz Like posle okupacije Bosne, i to jedni sa slavom Đurđevdan u Rogoušcu, a sa slavom sveti arhiđakon Stefan u Boškovićima i Rebrovcu, u oblasti Banjaluke.

A Jegići, pak, sa slavom Đurđevdan u Rujiškoj, kod Krupe, a sa slavom Nikoljdan, u Cikotama, kod Vlasenice. Dvojstvo oblika prezimena sa i bez "j" se objašnjava činjenicom da se prema predvukovskoj ćirilici ispred glasa "e" nije pisalo slovo "j", iako se suglasnik izgovarao.

Ovo prezime je očigledno nastalo od nadimka i ukazuje na oštrilo za alatke sa sečivom, kose, sekire, pile, koju Turci nazivaju "ege". Naši ljudi su dodali "j", da im bude lakše za izgovor. Uostalom, nisu li i neki preci našeg čitaoca bili kovači?