Kupatilo carice Milice
Ribarska Banja, smeštena u srcu Srbije, blizu Kruševca, a na padinama planine Veliki Jastrebac, ime je dobila po ribarima koji su na njenim izvorima još u srednjem veku pecali najbolju pastrmku.
Njene lekovite vode koristile su se još od doba Rimljana u četvrtom veku. Ipak, nastanak banjskog kupatila vezuje se za legendu o carici Milici, koja je dolazila u Ribarsku banju kako bi održavala svoju lepotu. Ni Turci nisu ostali imuni na blagotvorna dejstva ove banje pa su u njoj podigli hamam, u kojem su lečili i telo i duh.
U oslobođenoj Srbiji, u 19. veku je upravo na temeljima starog turskog kupatila, koji je dugo služio gostima, izgrađeno novo, po nalogu kneza Aleksandra Karađorđevića. Još pre toga, u vreme Miloša Obrenovića, uzorak banjske vode poslat je na ispitivanje u Beč. Bila je to jedna od prvih analiza banjskih voda u Srbiji. Ipak, zanimanje za ovu banju poraslo je tek od posete kneza Aleksandra Karađorđevića 1852. godine.
Dve godine kasnije, doveden je i prvi stalni lekar, a posle polovine 19. veka otvorene su mehana, narodna trpezarija i starešinska zgrada, kaptirana su i dva prva izvora, Hladna sumporača i Kničanka. Burna previranja u to vreme nisu zaobišla ni Ribarsku Banju. Ona je tokom srpsko-turskog rata 1876. doslovno sravnjena sa zemljom.
Balkan u malom
Između 1904. i 1911. Ribarska banja je doživela prvi pravi procvat. Već do 1907. sagrađene su vile Srbija, Bosna i Slavonija, potom Hercegovina i Crna Gora, koje su ukupno mogle da prime oko 200 gostiju.
Obnovljena je 1882. godine, nešto kasnije je izgrađeno zidano kupatilo sa kadama. Ipak, sve do početka 20. veka, zaostajala je u odnosu na druge srpske banje, i bila prilično primitivno uređena i eksploatisana. Njen stvarni razvoj započinje 1904. godinom i početkom vladavine kralja Petra prvog Karađorđevića, koji je pokazao veliko interesovanje za razvoj ovog lečilišta.
