Srpski imenoslov (2): Kako je Georgios postao Đoša

Narodna imena kod Srba preovlađuju i na početku turskoga doba, i pored toga što je udeo kalendarskih imena tada bio nešto veći nego u doba Nemanjića.

wikipdia.org/spomenicikulture.mi.sanu.ac.rs

Crkva Svetog Jovana u Crkolezu

U Drenici su, primera radi, do 1459. godine i pada prestonog Smedereva najčešća imena Radoslav, Radislav, Bogdan, Božidar, Vukašin i Miloš, a najčešće osnove Rad-, Bog- i Vuk-. Udeo srpskih narodnih imena je, kako su izračunali etnolozi, bio skoro 80 odsto. Inače, za nemanjićki period i za tursko doba postoje podaci uglavnom za muška imena, jer su ženska veoma retka, pošto su u poreskim knjigama, kao poreski obveznici, popisivane samo udovice.

Narodna osnova srpskog imenoslova sačuvana je uglavnom do danas. U srcu nekadašnje nemanjićke države, pre bezmalo pola veka, pronađeno je da u dva sela metohijskog Pećkog Podgora, Crkolezu i Banji, među petnaestak najčešćih imena nema nijednog kalendarskog, odnosno imena sveca, nego samo primeri kao što su Nedeljko, Milomir, Milosav, Radomir, Milić, Radenko, Dragiša, Dragomir, Zoran, Milan, Milivoje, Miloš Radojko, Radoslav, Rajko, Ranko i Sretko. Stara i lepa srpska narodna imena su sačuvana, ali je poslednjih decenija imenoslov dosta izmenjen.

Kalendarska imena nikada nisu osvojila srpski imenoslov. Ona su, dakle, do danas ostala samo njegova dopuna. Potiču iz raznih jezika, ali ih je najviše grčkih i grciziranih. Srbi su ih dobili zajedno sa hrišćanstvom od Vizantije, ali je poznato da su srpski preci i pre pokrštavanja Slovena, zahvaljujući izmešanosti s Grcima, povremeno prihvatali njihova imena. Ove pozajmljenice su morale da se prilagode srpskom jeziku, zbog čega su se u nekim slučajevima srpski ekvivalenti toliko udaljili od izvornika da se, bar na prvi pogled, više ni ne mogu ni dovesti u vezu s njim.

Na primer, od grčkog imena Georgios, što znači "zemljoradnik", "ratar" proizašao je čitav niz slovenskih i srpskih imena: Georgij, Georgija i Georgije, Đoka, Đokan, Đokica, Đoko, Đolaš, Đole, Đono, Đora, Đorgo, Đorđa, Đorđan, Đorđe, Đorđen, Đorđenko, Đorđij, Đorđija, Đorđije, Đorđilo, Đoša, pa onda Đura, Đuran, Đuza, Đuja, Đujan, Đujić, Đujo, Đuka, Đukan, Đukanac, Đukanda, Đukica, Đuko, Đula, Đulaš, Đule, Đulje, Đune, Đura, Đuradije, Đurađ, Đuran, Đuras, Đurac, Đuraš, Đurašin, Đuraško, Đurđan, Đurđe, Đurđen, Đurđešilo, Đurđijan, Đurđije, Đurđina, Đurđica, Đure, Đureta, Đurika, Đurin, Đurina, Đurislav, Đuriđ, Đurica, Đuriša, Đurka, Đurko, Đuro, Đurota, Đusa, Đuto, Đuša, Đuše, Đuđo.

I ostala kalendarska imena prilagođavaju se srpskom jeziku. Na primer, biblijska imena hebrejskog porekla Mihailo, što znači "sličan Bogu" i Danilo - "Bog je moj sudija", do Srba dospela preko grčkog jezika, koja se javljaju u više varijanti, a tu je i čitav niz izvedenica: Mijail, Mijaile, Mijailo, Mijajle, Mijajlo, Mikail, Mikaile, Mikailo, Mikajle, Mikajlo, Mihail, Mihailo, Mihal; Danijel, Danil, Danile, Danilo. U svakom slučaju, danas etnolozi preporučuju uglavnom izvorne forme Mihailo i Danilo kao najpravilnije.