Prvi bioskop uz meze
Jedva da je prošlo šest meseci od prikazivanja prvog filma u svetu, a beogradske "Male novine" objavile su 16. juna 1896. da su kralj Aleksandar Obrenović i njegova majka Natalija "blagoizvoleli prekjuče odlikovati svojom posetom kinematografske produkcije kod Zlatnog krsta!", kao i: "Oba veličanstva su izrazila svoje dopadanje i pohvalila žive i prirodne produkcije kinematografa".
Kafana Zlatni krst na Terazijama ne bi bila vredna pomena da se tu nije održala prva filmska predstava u Beogradu. Narod nije mogao da se načudi slikama "koje se kreću", a da niko nije znao da je imao čast da gleda film gotovo odmah posle prve ovakve predstave u svetu. Isto tako su se čudili i Parižani kada su prvi film u čuvenom Grand kafeu prikazala braća Limijer.
Prva bioskopska karta se kod Zlatnog krsta naplaćivala za odrasle jedan dinar, a za decu 50 para. Program je počinjao od četiri sata po podne i trajao do devet sati uveče, a nedeljom i praznicima moglo se doći i na matine. Od tih dana pa sve do prvih decenija 20. veka filmske predstave u Beogradu davale su se isključivo u kafanama. Nazivane su raznim imenima, a najčešće kinematografskim produkcijama.
Međutim, Zlatni krst u vreme prikazivanja Limijerovog filmskog programa nije bio kafana, nego samo sala. Ubrzo, već posle četvrtog dana, prostorijom je počeo da se pronosi miris ćevapčića i pljeskavica, a konobari su u pauzama projekcija trkom raznosili špricere i hladno pivo, uzimajući usput nove porudžbine za roštilj.
Prvi filmovi su trajali najviše minut i po. U terazijskoj kafani se prikazivala čitava produkcija braće Limijer od ukupno 15 filmova. Pored već čuvenog "Ulaska voza u stanicu", prestoničani i njihovi gosti mogli su da vide i druge poetične naslove: "Spaljivanje trave", "Dečja igranka", "Izlazak radnika iz fabrike", "Pijaca u Marselju", "Rušenje zida" i "Kupanje u moru".
Ceo program nije trajao više od 10 do 15 minuta. Ali, kako je po završetku jednog filma u aparat trebalo staviti drugi, a uz to savladati mnogo drugih tehničkih poteškoća, pauze su znale da se oduže, a prikazivanje potraje čitav sat. Zato nije čudno da se vreme moralo nekako prekratiti, a to je najbolje išlo uz meze i piće.
Beg od lokomotive
Na prvoj predstavi koja je otvorena filmom "Ulazak voza u stanicu" Beograđani su zgranuto buljili u platno. Zabeleženo je i to da kada je u filmu naišao voz, zahuktala mašina koja je bljuvala paru, gledaoci su poskakali sa stolica i krenuli u beg zaglavljujući se na vratima. Bili su ubeđeni da je voz stvaran i da će ih pregaziti.
