Luk i vino lek za groznicu
Iako se zna da priroda u jesen ne umire, nego se samo uspavljuje, na selu je to vreme kada je letina sakupljena, a zimnica napravljena, pa se među Srbima u Hrvatskoj nazivalo "mrtva jesen".
Ovo je i završetak jedne, i početak druge narodne, radne godine, kada, 1. septembra počinje i crkvena godina. Ipak, mnogi seljaci bi tada govorili, da nije jesen mrtva jer u kući ima svega dosta, "već je mrtvo proljeće, jer se u proljeće sve izmiče", tj. potroše se zalihe hrane.
Prvi praznik u crkvenoj godini je Mala Gospa, ili Gospojina, 21. septembra, posvećena rođenju Bogorodice. U vreme dok su se lički i banijski Srbi još smatrali graničarima Austrougarske carevine, velike zborove su pravili kod crkava.
Kako je svedočio Nikola Begović, sakupljač narodnih običaja, na Malu Gospu devojke i momci zagledaju se, gleda se na zdravlje u kući i u štali.
Ali, bilo je to i vreme zle groznice, koja se zvala i gospojinjača ili troletnica, jer je znala da potraje i po tri godine. Ko je hteo nekog što ružnije da prokune, govorio je:
"Gospojinača te vatala, i ne pustila te".
Od ove groznice u otočkoj krajini su imali i pouzdan lek: "Vina s Janjče i pečenoga mesa ovnujskoga i bijeloga luka, pa se ne boj groznice." Recept je svedočio da je u tom kraju voda za piće bila loša, a i da su se ljudi slabo hranili, pa su bili laka meta boleštinama.
Verovalo se da je tada išao metilj na ovce, pa su pastiri sklanjali stada od baruština, jer, što i nije bilo daleko od istine, da "tuda imaju neki crvi po travi, pa uvlače se blagu na nozdrve, tu se tiće, i poslije u proljeće skapava otrovana životinja". Ovce su se lečile sedrom, krečnjakom iz pećina.
Posle Gospojine je dan svete Petke, koji se u kući obeležavao postom, a na crkvene zborove su se nosili voštana sveća, kolač i srebrni novac, tamjan, najbolji peškiri.
Darove je primao sveštenik i za poklonike činio crkvenu službu. Ovi "zavjeti" su naročito izdašni bili u Baniji, gde se donosila još i živina, žito, telad, prasad, konoplja.
U crkve su, kako svedoče hroničari, dolazili čak i "rimci", katolici, pa su klečali za vreme službe, a poneki i puzali golim kolenima oko bogomolje. Ovaj običaj je umeo da prigrli i poneki Srbin, sve dok ga nije zabranio plaški episkop Lukijan Mušicki, kao i to da se u crkvi poklecne, pa tek onda prekrsti, što je takođe uzeto od katolika.
