Deda Mraz širio stravu

U sredini božićnjeg posta krajem novembra, Srbi i u matici i na austrougarskoj granici slavili su Nikoljdan, koji se oštro odvajao od slavljenja Svetog Nikole među katolicima, po varošima.

Tamo se proslava vrtela oko preteče današnjeg Deda Mraza i njega je u 19. veku opisivao hroničar Nikola Begović:

"Gledao sam gdje se neki musteljega obuče u svakojake dronjke, objesi po sebi teške lance, podbije veliku budžu, a već prilijepio dugu bijelu bradu, a na glavu ustakao neku ćelepušu, pa ovako nakažen po mraku trnapi u kuću među djecu. Tu jadna djeca moraju uprestravljena klečati, i drhćućim glasom kroz stravišan plač mucaju neke molitvice, kako ih već ispitava taj bajagi biskup Nikolo".

"Pravom Srbinu je sveti Nikola dobrotvor i čuvar. Po varošima matere 'oće ovo da obilježe djeci svojoj sa sitnijem darovima, pa po noći podmeću ove dare na prozore, čemu se djeca mnogo raduju, i hvale se kako je njima sveti Niko bogme donio slatkiša, novaca, školskijeh sprema. Ma ako mati i otac ovako urade, a propuste odrasliju djecu i poučavati, onda bogme oće djeca i da ukebaju svoju majku, pa kore je, ti si podmetala, a nas prevarila".

Nikoljdan su najavljivale božićne poklade, a tvrdilo se da devojke, koje se nisu te jeseni udale, tada "mijenjaju svoju ćud: Do Poklada djevojka je okretna, ko kuca na vratima, ona će se oglastiti: 'Ko je Božji?' Poslije Poklada, druga je, pa ko tada zakuca na vrata, a djevojka nabusita pita: 'Ko to lupara?'"
 

Uoči Nikolja varila se varica. Negde je to bila sama pšenica, a negde se dodavalo u kazan pasulja i kukuruza. Deca bi tada posedala oko vatre da paze na varicu, jedva čekajući da bude gotova.

Stariji su, međutim, dobro pazili na koju je stranu žito naginjalo dok je ključalo jer se verovalo da će te godine rodnije biti polje. Varicu su deca jela tek sutradan, i još osam dana posle Nikoljdana, a devojke su još pre zore uzimale sa sobom malo kuvanog žita u posudu, pa odlazile na najbližu vodu.

Tamo bi malo prosule u vodu govoreći: "Ovo ribici u vodi", pa još malo, uz reči "Ovo crvku u zemlji", a ostatak sipale po putu do kuće namenjujući: "Ovo tičici bogomoljici, koja boga moli, da nam šena rodi, da nam bude klas, kolik muški pas, da nam bude snop koliko pop, da nam bude vlakno, kolik popina brada".

Onda bi se sve tu uhvatile u kolo i pevale pesmice, sve dok ih ne uhvati beli dan.