Zarasli grobovi srpskih junaka

Dnevnici Milana Đ. Milićevića, bogoslova koji se uspeo do visokih činovničkih i akademskih krugova, predstavljaju dragocenu građu za političku i društvenu istoriju Srbije u vreme dinastije Obrenovića.

To je prvi uočio veliki srpski etnolog Tihomir R. Đorđević, koji je ocenio i sledeće: "U tim beleškama bez stila i književnih efekata, često naivnim u patrijarhalnoj prostoti, ima pojedinosti koje živo slikaju naravi", pisao je 1931. godine u "Srpskom književnom glasniku" o stogodišnjici Milićevićevog rođenja dr Đorđević.

"Takva je ona jedna, na primer, u kojoj Milan Đ. Milićević, sekretar Ministarstva i član Učenog društva, istoga dana kad pohodi ministre i prima prve ljude u svojoj kući, silazi uveče s celom porodicom iz Cetinjske ulice (kuća mu je bila kod Bajlonove pivare, u srcu grada) na Karaburmu na večeru. Tamo, na Karaburmi (koje je tada bilo prigradsko selo) njegova tašta, stara Nišlijka, provela je dan u ispiranju vune na Dunavu".

Dokoni činovnici

Kao revnosni državni službenik, Milan Milićević se nije ustručavao da opiše (ne)radnu atmosferu u ministarstvu. Tako je 8. maja 1871. godine zapisao: "U kancelariji obične stvari. Naš Panta Besarić računovođa bio u Zemunu, pa doneo onaj broj 'Zmaja' u kome je karikatura g. Blaznavca (političara i prvog srpskog generala). Jutros ga napao g. Karamarković za to da će zlo proći! On kaže da mu je sam namesnik Ristić kazao za to. Ala smo okupirani ozbiljnim poslovima!"

Kao bivši sekretar kneza Mihaila, Milićević je jedan od nezadovoljnih novim vlastima u vremenu Namesništva i politički protivnik liberala.

"Podignut ton i bezobzirnost u slikanju ljudi na toj strani takođe je smetnja da se mnogo šta od tih beležaka objavljuje u vremenu još živih prvih potomaka", piše Đorđević, uz konstataciju da i kao takav dnevnik ipak ostaje za dokumentaciju istoriji.

Član četiri akademije

Za sobom je Milan Đ. Milićević ostavio važnu etnografsku građu u delima "Život Srba seljaka", "Slave u Srba", "Zadružna kuća na selu", "Manastiri u Srbiji", "Pomenik znamenitih ljudi u srpskoga naroda novijega doba", kao i istorijska: "Knez Miloš u pričama", "Karađorđe u govoru i tvoru", "Kneževina Srbija" i "Kraljevina Srbija". Bio je redovni član Srpskog učenog društva, član Akademije nauka u Petrogradu, Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, član Srpske kraljevske akademije u Beogradu, predsednik Srpskog arheološkog društva i jedan od osnivača velike izdavačke kuće Srpska književna zadruga.

Jedan deo, s docnijim novim proverenim podacima, upotrebio je i sam Milićević u svojim delima, koja su sva prožeta "strašnim produbljivanjem" prošlosti zemlje i života predaka. To se najbolje vidi u njegovom predgovoru "Pomeniku znamenitih ljudi iz srpskog naroda novijega doba", posvećenog "Grobnim kamenovima", gde on prekoreva potomke koji su zaboravili slavne pretke i tradiciju:

Tihomir Đorđević

"Obraćao sam se potomcima da mi jave što se zna u porodicama o zaslužnim precima, pa sam od njih, nekad, primao odgovore: da unuci baš ništa ne znaju o dedovima svojim iako su oni bili vojvode, a unuci pukovnici. Molio sam naslednike za bliže izveštaje o onima o čijoj tekovini možda i danas žive, pa mi i oni, s velikih svojih poslova, nisu imali kad dati traženih podataka."

Ne mogavši drugačije da dođe do traženih informacija, Milićević je proučavao grobove, počevši da, kako kaže, kucka, i od mahovine i nanosa čisti njihove ploče, krstove i druge pokojničke belege. "I tamo sam sretao protojere koji krstove zaslužnih predaka čupaju, Bože, da prošire prostor oko crkve. Viđao sam potomke koji ploče svojih predaka ostavljaju dunđerima da ih lupaju, i novoj zvonari u temelje bacaju.

Detinjasti Pančić

Milan Đ. Milićević je 11. decembra 1871. zapisao i zanimljivo poimanje poslednje želje Josifa Pančića, oca srpske botanike koji je na Kopaoniku otkrio vrstu četinara, danas znanu kao Pančićevu omoriku, vrstu staru 65 miliona godina: "Dr Pančić u razgovoru reče kako bi želeo da bude ukopan na Kopaoniku. Meni to ne bi milo, jer i svoju želju da spavam večni san na Kovioni, ne smem svakom da kažem, da mi se ne rekne detinjasto je."

Nalazio sam sam školovane unuke koji na tuđem groblju žale i plaču, a svojih dedova i stričeva spomenike malodušno okreću, ostavljajući grobove šute, samo zato što su zapisi na njima za neke današnje oči oštri. I video sam dosta grobnih krstova i u portine ograde uzidanih, za pragove povaljenih, i za podvižnike jahačima usađenih, pa ipak su mi studene grobne stene često kazale više nego mnoga naslednička usta", piše u "Grobnim kamenovima" Milan Đ. Milićević.

Pri tom utvrđuje i ovo: "Kamenovi grobni! Zahvaljujući vašim zapisima, naši će potomci znati gde mestimice počivaju kosti kneza Palalije, Ilije Birčanina, Miloša Pocerca, prote Smiljanića, popa Ranka iz Rudovaca, igumana Hadži Atanasija".