Balada o kralju anegdota
Među najvrednijim stvarima u karijeri svakog sportiste, bio on vrhunski profesionalac, šampion i rekorder ili tamo neki provincijski prvak, jesu brojne uspomene i anegdote sa i pored terena. Svako ko je ikada potrčao za loptom, skakao, boksovao... do kraja života pamtiće zgode i nezgode kojima će, nekom prilikom, razveseliti sve prisutne u nekom opuštenom društvu.
Ne znamo za svet, ali nekako nam se čini da je šampion po raznoraznim dogodovštinama u sportskoj bivšoj "Jugi" - Nikola Nikić.
Ko se ne seća ili nije čuo za njega, reći ćemo samo da je reč o jednom sjajnom bivšem fudbaleru Željezničara, iz doba kad je tim sa Grbavice redovno tukao i Zvezdu i Partizan i kad je pod trenerskom palicom Ivice Osima igrao u polufinalu Kupa UEFA.
Čuj, igrao... Bio je "Željo" jednom nogom već u finalu, kad je mađarski Videoton dva minuta pre kraja dao gol i otišao u finale na megdan Realu.
U toj ekipi bili su Baždarević, Baljić, Čapljić, Bahtić, Paprica, Škoro... a važnu ulogu imao je i Nikić. Brz, vešti dribler, od one vrste za koju često ne znaš na koju će stranu, pravi bosanski Šestić, bio je noćna mora protivničkih odbrana.
Uz to, rodom iz male Modriče, kako bi sam rekao "dete sa sela", iskren, srdačan i prostodušan, bio je omiljen među igračima i navijačima. Tim pre što se nikad nije pravio da je nešto što nije, što se nije "pogospodio"...
Mali je milion anegdota u kojima je Nikola glavni glumac. Od one kad se kao dete oduševio fudbalskim terenom na Grbavici, zažalivši što mu tu nije njegova krava da pase do mile volje, do one kad je prvi put leteo avionom i mangupi ga navukli da otvori prozor jer je malko zagušljivo...
Prve sarajevske dane provodio je u šetnji od stadiona do iznajmljenog sopčeta, gde se vraćao gledajući u jednu dizalicu na obližnjem gradilištu kao orijentir. Kad, jednog dana, dizalice nestade! Gradnja se završila i Nikola je dugo lutao naseljem izgubljen tražeći stan... Drugom zgodom skinuli su mu gume sa "fiće", a on je ipak kilometrima vozio - samo na točkovima.
Najviše je, naravno, šala sa terena. Jednom ga "partizanovac" Hatunić napucao loptom u glavu i Nikola padne skoro u nesvest. Kad se vratio na teren uzme loptu i krene u juriš ka "Željinom" golu. Na svu sreću, negde kod kaznenog prostora ukliza mu saigrač Čilić i spase siguran gol! Doktori mu tad zabrane da zbog potresa mozga igra šest meseci, a fizioterapeut Želje reče: "Eto Nikole na terenu za mesec dana". Tako i bi, pa je sledilo i objašnjenje: "Znao sam da nema mozga"!
Sve ovo i mnogo toga još, Nikić je pričao i još uvek priča, bez glumatanja i lažnog stida. Ostao je čovek iz naroda, onaj isti koji je jednom kad su ga pitali da li smatra da igra u provincijskom klubu, pošto nije znao šta to znači, odgovorio da je Željo seljački klub. Naravno, mislio je da je dosta igrača došlo sa sela, ali sutradan je u novinama izašao naslov "Samo je Matija Gubec veći seljak od Nikića".
Ali voleli su ga. Toliko da bi navijači, ako ga Osim ostavi na klupi, skandirali: "Hoćemo Nikolu!" Osim mu da znak da se zagreje i spremi, pa ga pošalje na tribine - "Idi tamo, među njih, vidiš da te traže". I Nikola ode.
Velemajstor fudbala, strelac mnogih golova, ljubimac publike, a pre svega toga jedna draga poštenjačina, danas na Božić puni 62 godine.
Srećan rođendan majstore!
