Muka mi je od masovnih grobnica

Pesnik u samoodbrani, kako sebe naziva, nema potrebu ni da hvali, ni da kudi muzičku scenu u bivšim jugoslovenskim republikama i kolegama jer je kao akademski muzičar uvek imao poseban položaj u tom svetu.

Vaše pesme se ne mogu uporediti sa današnjom instant muzikom kratkog daha?

- Završio sam dvije muzičke srednje škole, diplomirao na Akademiji i s te pozicije neću da kažem - ovaj vrijedi, a ovaj ne vrijedi. Baš me briga. Ostaje božja volja i volja naroda. Ako to narodu treba, neka ga narod nosi.

Da li se osećate više kao muzičar ili kao pesnik?

- Savršeno mi je svejedno. Ovih dana objavio sam 31. knjigu poezije "Dom bez domovine". U svijetu muzike i poezije učinio sam sve što mogu. Obišao sam cijelu planetu, govorim nekoliko jezika, ali ne pravim dramu od toga.
 

Prihvatili ste poziv u Prijedor, a odbijate ponude iz sveta?
 

- Vrlo rijetko odlazim bilo gdje. U Šibeniku gdje sam je rođen postoji jedan lijepi izraz: "On više nije za u polje, on je za oko kuće." Ja sam tako još samo za Zagrebu i tamo do Zaprešića. Odbio sam ponudu da odem u Pariz, ali prihvatio sam poziv prijatelja da dođem u Prijedor.
 

Džeparac od Tita Imali ste prilike da upoznate Tita? Da li je zaista svirao klavir? - Putovao sam sa njim u Aleksandriju. Na "Galebu" je u sali za pušače postojao pijanino. Zadesili smo se jednom tu nas dvojica. Svirao sam mu neke moje kompozicije. Onda je on meni svirao. Jednu malu Šopenovu etidu. Vjerujete mi da je znao šta radi. Odmjeren, galantan gospodin. Otišao je u Kairo. Mi mornari ostali smo u Aleksandriji. Po njegovom naređenju svaki dan smo dobijali nešto dolara. Da ne izlazimo u grad kao sirotinja.

Političari se neprestano izvinjavaju za prošlost, muzika i poezija to ne čine, ali uspešno prelaze sve granice i barijere?
 

- Dosta mi je tog življenja u prošlosti. Imam kćer Sandru od 48 godina, ženu od 75 i sina od 38 godina i imam svog osmogodišnjeg anđela, unučicu Lu. Pa šta ću ja sad opteretiti se prošlošću, pa ne može se živjeti u prošlosti, kako to naši ljudi ne shvaćaju? Zašto stalno insistirati na prošlosti? Svaki drugi put kad uključite televizor javljaju da su otkrivene još dvije masovne grobnice. Pa neću paliti televizor zbog toga, neću da mi Lu živi u prošlosti. Postoji li uopće budućnost, šta je sa njom?
 

Postoji li nešto što ste želeli da uradite, a niste stigli?
 

- Želim da ne radim, da budem kod kuće. Pišem još i pisaću i dalje. Ponuda ima daleko više nego što ih ne želim i za Gabi i za mene. Gabi najviše uživa biti prava majka i baka, kuhati i biti kući. Radili smo pola stoljeća. Radiću još, pisaću, ali ne mogu više putovati, ne mogu biti na usluzi, za dnevnu upotrebu. Hoću imati neki mir, hoću biti sa svojom unukom, koja želi imati bracu ili seku, kaže, samo da se proširimo.
 

Javnosti je manje poznato da ste i akvarelista.
 

- Ma da, to su ovako igrarije. Ja sam došao u Zagreb 1957, a u ovaj grad sam dolazio od 1946. jer sam tamo imao ujaka Matu. Živio sam u jednoj maloj sobi sa dva metalna vojnička kreveta. Nisam bio u materijalnoj mogućnosti da studiram slikarstvo što mi je bila najveća ambicija. Onda su mi roditelji javili iz Šibenika: "Daj studiraj nešto ozbiljno", pa sam upisao pravo. Studirao sam pravo, mada to nisam izdržao, iako sam došao do kraja. Onda sam upisao Muzičku akademiju i diplomirao u februaru 1964, pa otišao u vojsku kao prašinar.
 

Rekli ste da Gabi volite sve više čak više nego 1973, kada ste imali "najveći broj noćenja" nakon čega se rodio sin Matija?
 

- Gabi je temelj naše obitelji. Ona drži sve na nogama. Drži Matiju koji je isto tako poseban, svira prekrasno, izvanredan je, bolji od mene. Ona brine o mom zdravlju i ponašanju, o Lu. Gabi je starija od mene dvije godine, prelijepa je, dobra. Ona ima ponuda koliko god hoćeš, ali sve joj ponudi, samo nemoj je zvati na scenu. Ja joj kažem: "Idi dušo, zaradićeš 1.000-2.000 eura", a ona mi odgovara: "Sad bih te ubila!" Ona voli ići na pijacu, ne koristi taksi, ide tramvajima, ide pješice. Nevista je pravnica i radi po cijeli dan, tako da Gabi kuha za sve nas.
 

U čemu je tajna vašeg trajanja?
 

- Ljudi misle da sam ja javno dobro, ja sam vam javno zlo. Ja ne znam koji mene vrag uopće drži. Bilo bi prirodno da me više nema, je l' tako? Naši najbolji su otišli, šalim se. Šta znam, učinio sam u životu sve što je bilo u mojoj vlasti protiv sebe, živio sam boemski, krajnje neuredno, ali i uredno. Živio sam časno. Nisam lagao, nisam prevario, nisam se politizirao. Živio sam u skladu sa svojim skromnim talentom i svojim obrazovanjem...
 

Na koncertu u Prijedoru je bilo dosta mladih?
 

- Ima mnogo mladih koji me slušaju i onih koji me ne fermaju. Mlade treba kočiti. Stare treba sokoliti. Imam jedan program koji kaže: "Vratimo osmjeh na lica naših starica". Treba malo uživati i ne praviti paniku oko vlastite sudbine. Ja nikada nisam pravio paniku. Prošao sam sve muke koje čovjek može proći. Imao sam operaciju unutarnjih organa, operirane su mi tetive na obe ruke, operirao sam oko, presadio jetru u Padovi. Živio sam u drugoj zemlji liječeći se, ali nikoga nisam obavezao, nikoga povrijedio nisam. Ali, reagujem ako me neko takne. Ne diraj lava dok spava. Moja Lu je takođe Lavica, između nas su dva dana razlike. Ona samo kaže: "Na didu se ne smije dići glas." Moram ići kući, jer moram nju ujutro ljubiti, a ljubim je cjelodnevno. Šta imam ja sa televizijom i sa novinarima i sa ovim izvjestiteljima i sa ovim mikrofonima... Imam samo nju...

Pevao od Rio de Žaneira do Kazahstana Arsen Dedić rođen je u Šibeniku 28. jula 1938. U rodnom gradu završio je gimnaziju i srednju muzičku školu. Studirao je prava u Zagrebu, ali ljubav prema muzici je bila jača, pa je 1959. upisao Muzičku akademiju na kojoj je diplomirao u februaru 1964. Osnovao je "Kvartet flauta", bio je član grupa "Zagrebački vokalni kvartet", "Prima", "Melos"... Spajajući muzički i poetski dar stvorio je autentični kantautorski stil. Od 1963. nastupa na muzičkim festivalima, a sledeće godine je snimio "Kuću pored mora" i "Moderato cantabile", pesme koje su odredile njegov muzički pravac. Decenijama je nastupao po Evropi, Severnoj i Južnoj Americi, imao je devet ruskih turneja. Imao je koncerte od Rio de Žaneira do Kazahstana. Dobitnik je veliki broj priznanja, a čak dva puta je nagrađen "Zlatnom arenom" za filmsku muziku. U Sanremu je dobio nagradu "Premio Tenco", koja ga je svrstala u prvih devet kantautora sveta među kojima su Leonard Koen i Bob Dilan. Objavio je 31 zbirku poezije, 23 ploče, 40 CD-ova muzike za 140 pozorišnih predstava, 30 igranih filmova, 21 TV dramu i seriju, 11 dokumentarnih filmova, 10 crtanih.