Sreda 01.09.2010.
12:00
Đ. Barović - Vesti

Bagatela stiže iz dijaspore

Na prostoru od gotovo pola hektara ispred automobila i kombija s uglavnom stranim tablicama poređana je najrazličitija roba: od garderobe, tehničkih aparata, svih mogućih alata, umetničkih slika, pa preko veš-mašina, frižidera, kosilica za travu do kristalnih čaša ili kožnih garnitura od kojih zastaje dah.

- Većinom su to stvari koje Nemci ili Austrijanci prilikom renoviranja kuća ili preseljenja ostavljaju ispred vrata kako bi završile na otpadu. Mi ih pokupimo i formiramo takvu cenu da su svi zadovoljni i kupci i mi - veli priča Radomir Kol koji poslednje tri godine, osim stalnog posla koji ima u Beču, s porodicom pred svaki vikend seda u karavan i te bačene stvari prodaje ljudima iz Srbije.


I ovaj, ali i drugi trgovci na ovom buvljaku priznaju da je sve pitanje sreće šta će zateći ispred nečijih vrata, ali da pronalaze sve i svašta.


- Srce mi se cepa kad vidim šta sve Austrijanci ili Nemci bacaju. Pa to su nekad stvari stare tek par meseci! Ali, to je takav mentalitet da ništa ne popravljaju, već čim se pojavi problem ili im dosadi, jednostavno promene - priča Radomir i kaže da je skupljanjem tih stvari počelo da se bavi dosta naših zemljaka, pa je nastalo i svojevrsno crno tržište ove bačene robe.


- Mora se tako, prijatelju. Ni u Austriji, ni u Nemačkoj nije više kao što je bilo. Ne

Ubi carina, brate!

 

 

Senad Avezović iz Zemuna kaže ogorčeno da je ponesen pričama o lepoj zaradi sada prvi put otišao za Nemačku kod brata koji je u Esenu, ali da ga ovaj biznis više videti neće.


- Putovali smo 1.600 kilometara dva puna dana. I dok smo na granici s Mađarskom morali da damo samo 20 evra carinicima, ovi naši nas odrali. Uzeli su nam 1.000 evra na pravdi Boga. Stvarno nema smisla- širi ruke Senad ispred čijeg kombija je na stotine zarđalih viljuškastih i AC ključeva, punjača za mobilne telefone, polovni roleri za dva evra i par "umetničkih slika" od kojih najskuplja košta - šest evra.

kažem, i dalje može da se zaradi ako u porodici imate po dvoje-troje koje rade ceo dan i dva posla, ali i tamo se oseća kriza. Ovako, od prodate robe zaradimo po 500-600 evra što je dovoljno da podmirimo troškove puta i deci omogućimo stvari koje ovako ne bi mogli - priznaje Radomir ispred čijeg automobila se nalaze najrazličitije polovne stvari. Firmirane pantalone, suknje i majice po pola evra ili evro, veliki gobleni za 12 evra, "hilti" bušilice za 10 evra, a u uglu je i beli laptop novije generacije koga ovaj trgovac procenjuje na - 15 evra!


- Neverovatno je, ali sva tehnička roba koju prodajemo radi, pa tako i ovaj kompjuter. Možda bih ga prodao brže da sam stavio cenu od 25 ili 30 evra, pa su kupci malo nepoverljivi, ali koju cenu da stavim za nešto što sam dobio za džabe? - priča ovaj zemljak i uslužno jednom od kupaca posuđuje strujni kabl za stoni kompjuter kako bi proverio da li je ispravan "pentijum četvorka" kupljen na komšijskoj tezgi za sedam evra.


- Bruka! Pažljivo sam pregledao kompjuter i samo delovi koji su unutra vrede četiri puta više para - veli prezadovoljan mladić koji nije mogao da veruje šta je uspeo da pazari i to za manje para nego što košta pola boksa cigareta.


Stanislav Vasić iz Minhena se uglavnom specijalizovao za prodaju tehničke robe: televizore, muzičke linije, zvučnike i porcelan.


- Najskuplji televizor košta 35 evra, muzički stubovi su po 20, a polovni profesionalni štampači po 15 evra - priča Stanislav koji se među prvim dijasporcima setio da od bačenih stvari svojih nemačkih komšija može da napravi finu, dodatnu apanažu.


- Tu sam već deset godina, svake subote. Najpre sam ovu robu prodavao na pijaci u Zemunu, a kad su tamo zabranili, preselio sam se ovde. Prvih nekoliko godina je zaista moglo lepo da se zaradi jer faktički imate trošak samo benzin on Nemačke do Srbije i zakup parking mesta koji je oko 20 evra. Ni sada nije loše, ali se oseća velika kriza koja vlada Srbijom. Čim neko nema 100 dinara za nešto što vredi 10 puta više, sve vam je jasno - objašnjava Vasić koji s nežnim osmehom priznaje da najveći deo zarade ode na unuke, petogodišnjeg Danijela i dve godine stariju Stanu.


- Poslednjih godina već su se isprofilisale tri grupe kupaca. Čim se otvori pijaca, oko sedam ujutro, prvi se pojave preprodavci koji od nas otkupljuju onu najbolju robu i potom je valjda prodaju kao novu ili oštećenu... Zatim slede "kritičari" koji samo

Crno tržište

 

- Ako želite kvalitetniju robu, onda morate da budete brži od konkurencije. Moj sin uglavnom gleda na internetu oglase u kojima se zbog preseljenja poklanjaju čitave spavaće sobe ili kuhinje i onda žurimo da stignemo prvi - priča jedan od prodavaca iz Austrije koji nije želeo da se predstavi i dodaje da je drugi način na koji većina trgovaca iz dijaspore dolazi do robe tako što posećuju buvlje pijace po Austriji i otkupljuju po jednim, a u Bubanj Potoku prodaju po višim cenama.

zagledaju i iznose primedbe što je nešto ovako ili onako, kao da bi za 60 evra bilo gde mogli da kupe gotovo glanc novu veš mašinu ili LCD televizor. Od devet dolaze pravi kupci koji su navikli da subotom pazare po bagatelnim cenama stvari o kojima uglavnom mogu samo da maštaju.


Njegov "komšija" i u Nemačkoj, ali i na pijaci u Bubanj Potoku vidno nervozan kroz zube kaže da niko od dijasporaca ne planira da od ove trgovine sagradi kuću ili kupi "besan automobil" jer je svestan da to ne može.


- Niko od nas koji živi i radi u inostranstvu ne dolazi na ovo mesto iz hira ili zato što mu je dosadno. Radiš cele nedelje kao konj, a onda si prinuđen da sedneš u kola i prelaziš po 1.500 kilometara samo da bi svojoj porodici obezbedio malo pristojniji život jer ni Nemačka više nije kao što je bila - priča ovaj čovek koji se "specijalizovao" za prodaju isključivo luksuznog, kožnog nameštaja.


Priznaje da bi sam sebe izgrizao od muke zato što je kožnu garnituru koja nova ne može da se kupi za manje od 15.000 evra, a on je prodavao za 1.200, morao da da po nabavnoj ceni od 600 evra.


- Ma bilo nekad da ovakve stvari pronalazimo na ulici. Je l' stvarno mislite da je nemački narod i dalje toliko naivan? I tamo je kriza, a oni su shvatili da mogu da zarade od prodaje svojih polovnih stvari - veli ovaj "trgovac" koji je otišao iz Srbije 2000. godine kad mu je firma otišla u stečaj, a njemu jedino preostalo da prosi na ulici.


Na slabiju zaradu poslednjih godina žali se i Svetozar Đurić iz Diseldorfa koji se specijalizovao za prodaju svih vrsta odeće od - kože. Motorističke jakne su kod njega oko 40 evra, obične jakne - 30, a prsluci ili pantalone od 10 do 30 evra.
 

- Prodajem i ovde, ali i na buvljaku u Diseldorfu. Nekada se fina para mogla zaraditi u Srbiji, a sada ako za ceo dan uzmem 50 evra skačem od sreće. Besparica, prijatelju, velika besparica - kaže on.


Već oko podneva, buvlja pijaca u Bubanj Potoku je skoro prazna. Iza prodavaca i kupaca ostaje đubre i hrpa praznih kartonskih kutija koje preduzimljivi Romi profesionalnim potezima preklapaju i nose ka najbližem otkupnom mestu za staru hartiju... Krug u preživljavanju Srbije se zatvorio.

2024 © - Vesti online