Hercegovačka Amazonka

- Za nju je čulo i staro i mlado. Ima i jedna pjesma koja je spominje: "Imala je srce od junaka, a bogatstva tri tovara blaga", govorio je Vukota, oduševljen što je hrabra strankinja "jahala na konju kao vila". Nije znao da su je njeni savremenici, uglavnom stranci i obrazovaniji Srbi slično opisivali, nazivajući je hercegovačkom Amazonkom.

Holanđanka Žana Merkus, rodom iz Indonezije, bila je najzanimljivija i najzagonetnija ličnost među stranim dobrovoljcima koji su došli u pomoć ustanicima u "Nevesinjskoj pušci". Ustanak je trajao tri godine, od 1875, a Žana mu se pridružila od početka.

Za nju se od domaćih hroničara najviše zanimao Vuk Vrčević, poznati sakupljač narodnih umotvorina i pisac koji je u doba ustanka u Trebinju radio kao austrijski vicekonzul. Učestvovao je u raznim diplomatskim misijama i o svemu ostavio dragocene beleške, pa tako i prva saznanja o Merkusovoj: "Dužan sam ovde napomenuti jednu olandešku ženu od svojih 35 godina, ili može biti i manje, koja je po kazivanju više dostovjernih ljudi donijela sto hiljada franaka i svakog odličnog junaka obdarila spram učinjenog junaštva sa poobilno napoleona. Ova čovjek-žena bila je do sada dva, tri puta sa ustaničkom vojskom u bojevima."

Vrčević svedoči da je Žana Merkus putovala u Dubrovnik, gde je prihvatala dobrovoljce i prevodila ih u Hercegovinu. O njenim putovanjima u korist Hercegovačkog ustanka Vrčević piše: "Češće puta dolazila bi u Dubrovnik i šetala se po pijaci bez ikakva zazora u opancima, i s cigarom u ustima, na veliko udivljenje onog građanstva. Ona je savršeno znala francuski i njemački, a nešto malo i italijanski, a najposlije je dosta prilično uz ustanike i naš jezik naučila. Ona s nikim nije po kafanama ili gostionicama riječi progovorila osim samo sa kojim od ustaničkih dobrovoljaca, koji je znao govoriti kojim od gorespomenutih jezika. Nikom se nije po imenu kazala, ali sam se ja izvjestio od jednog mog odličnog ustaničkog glavara da se zove Marija Markus", pisao je Vuk Vrčević.

Vojvoda preveo Kuran

Ustanički vojvoda Mićo Ljubibratić se posle sloma jednog ranijeg ustanka 1862. godine povukao privremeno u Srbiju. Odatle je nastavio da radi na bunama balkanskih naroda protiv Turaka. Trudio se da za taj poduhvat pridobije i nezadovoljne muslimane, a u istoriji je zabeležen i kao prvi srpski prevodilac Kurana, koga je preveo sa francuskog jezika. U Nevesinjskoj pušci Ljubibratić je bio politički predstavnik srpske vlade. Ustanak je organizovao do tančina, radeći na disciplini, planiranju gerilskih napada koji su iscrpiljivali Turke. Obrazovao je i upravu pod nazivom Privremena uprava hercegovačka.