Petak 31.08.2018.
05:00
Nada S. JAKŠIĆ

Karađorđe u narodnom predanju (10): Dogovor ispod kruške zimače

wikimedia.org
Karađorđe

- Ja sam loza od Teodosijevog brata Tomislava. Naši stari pričaju sam događaj. Ustanak je izdaleka pripreman. Kao, na račun svadbe kod nekog Marka Savića, došli su svi ti ustanici polako, neprimetno, na prvi sastanak i dogovor. Otišli su na svadbu, da niko ne bi posumnjao da imaju neke druge planove i da im je cilj da se dogovore kako i na koji način da se suprotstave zavojevačima od pet stotina godina vladavine njihove. I došli su na ovaj teren, ovdenak, pod neku krušku zimaču, takozvanu našu, što je bila tudenak, na Teodosijevom imanju... i njegovog brata Tome.

Zapaljeni han

- Počeli su da se dogovaraju i, kažu, ustanici su najpre predložili Teodosiju, kao domaćinu, da njega izaberu, da s njim krenu protiv te turske vladavine. Ali, Teodosije je imao svoj cilj neki, bio je domaćin. Plašio se malo i neuspeha. Nije bio dovoljno uporan i siguran da će sve to sto posto da uspe, pa je odbio. Rekao je, kako su mi pričali preci: "Turci će sve da mi popale ako ne uspe ustanak."

- I nije hteo Teodosije da se prihvati da bude vođa, a on je i mislio i na druge strategije, kao što je Miloš Obrenović posle radio, prvo za pregovore, da se pregovara, da im plaćamo danak... I tako se Teodosije nije primio, i nije postao vođa. Onda su ustanici posle predlagali jednoga po jednoga, još njih nekoliko, svi su odbijali, i naišao je predlog za Karađorđa Petrovića. Onda se i on malo usprotivio predlogu da bude vođa. Rekao je da je strog, da je prek, da će on da postupa vrlo strogo, ali ako oni tako hoće... i prihvatio je. I onda su njega izabrali ovde, pošto su se zakleli sa terena Marićevića jaruge.

- Tako je to dogovoreno, i posle su krenuli. Zapalili su han, Turci su pre toga saznali, pa su se izvukli, nisu dali otpor i pobegli su. Han je zapaljen i tako je to krenulo.

- Vidiš ti slučaj Karađorđa i našega kneza Teodosija, kad je trebalo da udare na Beograd, suprotstavio mu se Teodosije. Predlagao je da se ne ide silom jer je kao utvrđen grad. Karađorđe je odmah dokopao pušku sa krila Stanoja Glavaša, kažu stari, i krenuo na našeg Teodosija, opalio i smrtno ga ranio. Dopremili ga posle, ovde, ranjenog i umro je od te rane.
 

Griža savesti

- Teodosije je imao dva maloletna sina i žena mu je ostala tune... Ona je živela ovde ispod škole, na Teodosijevom delu imanja, a pola je bilo njegovog brata Tome. Sada ja živim na Tominom imanju. Karađorđa je grizla savest, a i brinuo je za Teodosijevu decu. Šta ako Turci opet dođu, mislio je.

Uzeo je ta dva Teodosijeva sina i ženu i prebacio ih preko Save u Srem. Oni su tamo ostali, nisu ni se ni vratili i čulo se da su obojica bili oficiri u austrijskoj vojsci. Nisu se ženili. Odmah posle, Austrijanci su se borili protiv Turaka, i obojica su tamo tragično završili. Tako je završila i ta Teodosijeva direktna loza.

- Ispod te kruške zimače - pričala mi je baba - znači, kruške gde su se prvi put dogovarali, iskopani su 1930. godine neki predmeti, naoružanje, što su ustanici ostavili tune, sakrili, i to je uzidano u temelj ove sada spomen-škole. Tako mi je baba pričala. Sa ocem sam, dok je bio živ, razgovarao o godinama kad je on bio đak. Krušku zimaču su, pričao mi je, kasnije posekli, izvadili je. Ali, ostala je uspomena, i bio je je sjajan jedan vrbički učitelj koji je učio đake da kaleme. Sigurno je i da su imali rasadnik. U to vreme imati, znate, rasadnik i učiti decu da kaleme... Vidite. Da l' sad ima neka naša škola da uče decu da kaleme? Sumnjam. Nisam čuo nigde da uče đake da kaleme i da rade nešto ozbiljnije.
 

Krv nije voda

- Možda ja ne mrzim ni Karađorđa, jer je on bio hrabar čovek, ali nije trebao tako, preko, da puca na svojega rođaka i prijatelja Teodosija za vreme dogovora, kako će da oslobađaju Beograd. Ili je vlast u pitanju - i onda su se, kao i sada, borili za vlast. I Karađorđe i Teodosije, ne znam da li je to to, ali se meni čini kao greška. Miloš je posle pregovarao i s manjim žrtvama uspeo da ustanak produži dalje. Eh! - uzdahnuo je Vojin Marićević.

Istorija se ne briše gumicom

- Ja sam Vučić Blagojević iz Krćevca, a inače moji preci su došli ovde iz Topole. Moj pradeda se isto zvao Vučić Blagojević, i on je ovde u Krćevcu kupio imovinu. Jedan od pradedovih predaka, baš od oca brat, učestvovao je direktno kod Karađorđa u vojsci. Godine 1804, kada su se podigli kod Jokića česme, bili su ovde u selu Topoli, najpre se tu dogovarali gde će da podignu ustanak - pa su odatle krenuli za Orašac, i iz Orašca, iz Marićevića jaruge, nastavili put pobede i ustanka. O svemu tome sam malo samo učio u školi, a više slušao od starijih ljudi, oni su izumrli, a ja više nisam mlad. Znam da je Karađorđe imao dole niže torove u Krćevcu, Karađorđeva česma, i sad se tako zove u toj jaruzi, svuda je, pričali su mi, bila toliko gusta šuma, da su ljudi morali da zatesuju drvo (šumare) da bi došli do nekog mesta, inače, ako to ne urade, zalutali bi na drugi kraj Šumadije. Zna se i da je Karađorđe držao pčele. Ima i sada ostataka od te cigle kojima su gradili zidove da vetrovi ne bi pčele ugrožavali. To su bile takozvane trmke jer ranije se nije ni znalo za pokretne košnice. U ovoj generaciji se Vožd pamti, ali je bila prethodna situacija kad se malo pamtio, jer su mnogo više u školi svi učili o hrvatskim velikodostojnicima, nego o našem Voždu Karađorđu. Ali ga ipak mnogo ljudi cene i poštuju njegovo ime i njegovu slavu, i to ne može da izbriše jedna gumica. To se zna dobro, ko je Karađorđe bio - priča Vučić Blagojević.

Sutra - Karađorđe u narodnom predanju (11): Mobilizacija na vašarima

2024 © - Vesti online