Utorak 07.08.2018.
03:00
G. Gligorević - Vesti

Ceo život u službi Boga i stvaranja

M.A.Joxhcoh
Prota Mateja sa sinom Predragom ispred Đurđevih stupova

Prota Mateja Matejić u Ameriku je došao 1956. godine. Sa vernicima je ubrzo podigao crkvu u Monrou u Mičigenu posvećenu svetom Đorđu. U Kolumbusu je sa svojom pastvom podigao crkvu posvećenu svetom Stefanu Dečanskom i u njoj godinama obavljao dužnost mesnog paroha. Bio je dugogodišnji profesor na katedri za slavistiku na državnom univerzitetu Ohajo.

Naučna biblioteka

Prota Mateja je na državnom univezitetu u Ohaju osnovao Arhivski centar za proučavanje slovenskog srednjovekovlja (Hilandarski naučni projekat) i Hilandarsku naučnu biblioteku poznatiju pod imenom "Hilandarska soba", koja baš ove godine slavi 40 godina postojanja.

On je šest puta posetio Hilandar i Atos između 1969. i 1983. godine, i tamo proveo ukupno osam meseci. Tokom njegove prve tri pesete, više od hiljadu slovenskih ćiriličnih i 400 vizantijsko-grčkih spisa je mikrofilmovano uz 5.000 slika manastira, fresaka, ikona i drugog blaga.

Ustoličio ga ruski vladika

Prota Mateja je studirao prvu godinu bogoslovije u Bitolju. Po kapitulaciji Jugoslavije Bugari su zatvorili bogosloviju i Mateja se vratio u rodno Smederevo. Bora Dragašević kaže da je prota Mateja završio bogosloviju u logoru. 
- Kad smo prešli iz italijanskog Ebolija u Nemačku, njega je ustoličio u sveštenika ruski vladika po odobrenju Srpske pravoslavne crkve. Tamo se i venčao sa Ljubicom Nebrigić. Bili smo bliski i redovno smo razgovarali telefonom o crkvenim pitanjima i našoj mladosti u kojoj smo bili srpski dobrovoljci. Dao mi je savete povodom moje autobiografije, i, u stvari, on je mojoj knjizi dao naslov "Stopama predaka", a napisao je završnu reč kao i osvrt za "Iskru". Bio je glavni govornik na 44. Srpskom danu u Nijagari 1989. povodom 600. godina od Kosovske bitke - rekao je Dragađević.

Trenutno, kolekcija mikrofilmova u Hilandarskoj naučnoj biblioteci predstavlja više od 5.000 slovenskih ćiriličnih spisa, nekoliko miliona strana uglavnom na crkvenom staroslovenskom, i, sasvim je moguće, najveću kolekciju tog i takvog materijala u svetu, uključujući i mikrofilmove spisa iz još tri svetogorska manastira.

Prota Mateja je za "Vesti" pre 15 godina objasnio kako je stvorena Hilandarska soba. 

- Epitropi, sada već upokojeni otac Mojsije (Đorić) i otac Nikanor (Savić) zamolili su oca Mitrofana, moga dugogodišnjeg prijatelja i istomišljenika, da me u njihovo ime upita da li bih došao da procenim i da li bih mogao da organizujem snimanje rukopisa, povelja, ikona i drugih znamenitosti koje se čuvaju na Hilandaru. Zahvaljujući podršci koju sam imao od pretpostavljenih sa univerziteta, svoga nadležnog episkopa (blaženopočivši vladika Sava Vuković), nekoliko američkih naučnih ustanova i Srpskog narodnog saveza dok mu je predsednik bio Božidar Stojanović (Bob Stone), uspeo sam, u saradnji sa sinom, dr Predragom Matejićem, koji mi se pridružio 1971. i 1975. i boravio na tim svetim mestima deset nedelja, da obavim jedan veliki poduhvat. Snimili smo ne samo sve rukopise u Hilandaru, već i izvestan broj u još tri svetogorska manastira i u 80 biblioteka u 91 državi. To je ogroman i veoma značajan materijal koji je sada na raspolaganju naučnicima iz celoga sveta - kazao je tada prota Mateja.

Gubici i tragedije 

Dr Predrag Matejić, sin preminulog protojereja, rekao je za "Vesti" da njegov otac, protojerej stavrofor dr Mateja Matejić, i njegova požrtvovana majka, protinica Ljubica (devojačko Nebrigić), nisu mnogo pričali o svojoj prošlosti. 

- Mi, deca, načuli bismo ponešto u susretima naših roditelja s ljudima sa kojima su bili u izbegličkim logorima. Godinama su me zaokupljala dva pitanja o mom ocu na koja nisam nalazio odgovora. Prvo, šta je to njega nagonilo da neprestano radi, stvara i piše? I kako to da je bio uspešan iako je radio toliko različitih stvari ? Tek nedavno shvatio sam odgovore na ta pitanja. Život moga oca umnogome su odredili gubici i tragedije. Rođen je u siromašnoj porodici u Smederevu, kao treće, najmlađe dete. Otac mu je umro kad je bio sasvim mali, a majka, pritisnuta bedom, dala ga je na usvajanje. Kada je započeo Drugi svetski rat, Nemci su zaplenili većinu oružja i opreme tadašnje jugoslovenske armije i uskladištili je u poslednjoj srednjovekovnoj prestonici Srba, tvrđavi Brankovića na obali Dunava u Smederevu. Uskladištena municija, količina koja bi stala u oko 400 železničkih vagona, eksplodirala je 5. juna 1941. i tada su poginule hiljade ljud, a više od 2.000 kuća i zgrada je srušeno ili oštećeno. Moj, tada 17-godišnji, otac video je grupu mladih koja je pokušavala da pomogne umirućim i povređenim. Bili su to pripadnici Zbora, tek osnovanog pokreta. Pridružio im se i s njima pobegao iz Jugoslavije, zarekavši se da se neće vratiti sve dok su komunisti na vlasti - svedoči dr Predrag Matejić.

Krenuo ispočetka

Dr Predrag Matejić kaže za "Vesti" da je jednom pitao oca zašto napušta svoju malu, u svakom pogledu naprednu parohiju i odlazi u nepoznato.
- On mi je tada odgovorio da mu je postalo jako teško da saharanjuje parohijane. Tek sad, posle mnogo godina, razumem da, kada su njegovi parohijani, de fakto članovi njegove familije, počeli da stare i umiru, bilo mu je lakše da krene ispočetka. I možda, podsvesno razmišljajući o mnogim mladim ljudima koji su obećavali i pred kojima je bio život, a izginuli su u ratu, on je služio, radio, izdavao, pisao ne samo za sebe, nego i za celu svoju generaciju - kazao je Predrag Matejić.

- Druga velika tragedija koja je odredila mog oca kao čoveka bila je vraćanje oko 3.000 dobrovoljaca od strane Britanaca tokom akcije repatrijacije koji su pobijeni čim su u vozovima prešli granicu Jugoslavije. Tako je moj otac, obeležen tim tragedijama, imao potrebu da stvara i gradi. Njegova familija su postali njegovi parohijani, kolege i prijatelji  - završava dr Predrag Matejić koji je posle njega predavao na katedri za slavistiku na državnom univerzitetu Ohaja i bio direktor Hilandarskog naučnog projekta.   

Jedan u milion

Bora Dragašević, doživotni počasni predsednik Srpske narodne odbrane za Kanadu, sa pijetetom se seća oca Mateje.

- Otac Mateja Matejić je bio izvanredan čovek, sveštenik, otac i patriota. Mnogo je uradio za srpski rod i za Srpsku crkvu. Kada se desila velika eksplozija municije 5. juna 1941. godine, Mateja je posmatrao kako omladina pomaže ranjenicima i sahranjuje žrtve. Ti omladinci su bili članovi Ljotićevih Belih orlova. On im se pridružio u ovom bolnom radu i postao njihov član. Sa njima se povlačio iz Jugoslavije. U toj tragediji general Milan Nedić izgubio je sina jedinca, snaju i unuka - priča za "Vesti" Bora Dragašević.

On dalje kaže da se sa protom Matejom upoznao u logoru u Eboli gde su srpski dobrovoljci imali prosvetno-kulturni centar. 

- Tu su se okupljali književnici, pisci i glumci. Ja sam recitovao pesme, osobito Rastka Stanišića, dok je otac Mateja pisao knjige i religiozna saopštenja. Važno je reći da je bio prosvetar i da nikada nije nosio oružje - ističe Dragašević. 

Sagovornik "Vesti" kaže da će pamtiti protu Mateju kao plodnog pisca, pesnika, naučnika i prevodioca koji je objavio brojne knjige. 

- Radio je kao profesor slavistike državnom univerzitetu Ohajo i jedno vreme je bio dekan bogoslovije u Libertivilu. Njegovo najveće delo, po mom mišljenju, je "Hilandarska soba i naučna biblioteka". Kao velikom duhovniku,  njegov život je bio priprema za večni život, a poslednja njegova knjiga naslovljena je "Pre nego što odem". Retko se rađaju ljudi kao što je otac Mateja, skroman, umeren, tih, staložen i iskreni vernik. Izgubio sam jednog od poslednjih saboraca i iskrenog prijatelja. Neka mu duša lebdi u rajskom naselju među pravednicima ispred Gospoda - kazao je za "Vesti" Bora Dragašević.

 

2024 © - Vesti online