Zaboravljeni običaji: Lažni kaluđer

Kad se zna da na poselu ima novih gostiju, neko iz društva kaže: "Braćo moja, primiče se časni post, a evo je došao jedan kaluđer svetogorac, trebalo bi da se ispovijedimo i grijeha oprostimo!" Domaći u isti glas pristanu: "Hoćemo, brate, kad je već sreća kaluđera ovuda nanijela." Mladići poustaju, te odu u drugu sobu, a među njima se već našao jedan koji će glumiti kaluđera, i još jedan, koji će mu pomagati. Oni ostanu u sobi, kao i sva ženska čeljad i stariji ljudi.

"Kaluđer" pregradi ugao sobe čaršavima, da napravi lažni oltar. Uzme nekakvu knjižurinu i načini od drveta krst, a u "oltaru" prostre ponjavicu. Ogrne se čaršavom i stavi pojas oko vrata, umesto epitrahilja, sveštaničke poveske. Jedan pomagač u nameštanju ove scene stane kaluđeru iza leđa tako da ga onaj što se ispoveda ne može videti. Kad je sve gotovo, jedan po jedan iz društva pristupaju, navodno da se ispovede.

Onaj ko poznaje igru, pristupiće kaluđeru i reći: "Kaluđere, oprosti mi, ja sam se davno ispovijedio." Kaluđer ga pusti da sedne na svoje mesto, a onaj, koga su odredili za čuvara na vratima, pušta drugoga. Kad konačno pred kaluđera stigne naivčina, on mu da u ruku krst i postavi ga na prostirku. Zatim mu postavlja niz pitanja od kojih su prva sasvim bezazlena, kao što su "Slušaš li oca i mater?", pa nastavlja sa "Jesi li što ukrao?", "Jesi li krivo mjerio", "Da nijesi koga odao", sve do nezgodnih: "Da nijesi babu poljubio?", "Đevojku prevario?" Pošto dobije odrične odgovore, kaluđer naredi "ispovedniku" da sagne glavu, da bi mu očitao molitvu, i prebaci mu lažni epitrahilj preko glave.

U taj mah, pomoćnik brzo potegne prostirku na kojoj je ispovednik, ne bi li nesrećnik tresnuo o pod koliko je dug. Dok se ovaj podiže, ne znajući šta ga je snašlo, kaluđer zadrži ozbiljno lice, i nastavlja da ga ubeđuje da se nije pravo ispovedio, pa ga je zato Bog odalamio. Ponekad se zaista nađe velika naivčina koja poveruje i u to, pa ga društvo pređe dva puta.