Zaboravljena verovanja: Vladika ublažio gostoprimstvo
![](/data/images/2017-02-15/637889_bread-1966551-1920_f.jpg?1511189869)
Što bolje dočekati namernika, oduvek se među Crnogorcima smatralo svetinjom. Isprva je bilo to iz verovanja da je nepozvani gost božansko biće ili čak duh umrlog pretka, pa se takav u svakoj kući dočekivao sa velikim počastima, a najviše zato da se tom putniku domaćini ne bi nekako zamerili, a on im se kasnije svetio.
Kasnije je praznoverje zamenilo milosrđe, pa je dočekivanje gostiju, zvanih ili nezvanih, bilo da se "osvijetli obraz". Uvek i svuda je važilo: gladnog nahrani, žednog napoj, bosog obuj i obuci, ako je ranjen previj ga, pomozi nejakom, bolesnom i progonjenom. Ne pitaj šta je, ko je i odakle je, već ga ugosti. Kod Crnogoraca se gostoprimstvo ogledalo u srdačnosti i jednostavnosti, i zato se gostu prvo nudio hleb i so. Staro gostoprimstvo je uticalo da se i danas u mnogim kućama čuva poslednji lep zalogaj mesa, hleba, ili čaša rakije i vina, da bi se počastio namernik koji u kuću dolazi.
Arhimandrit Justin Popović je u "Žitiju svetog oca našeg Petra prvog mitropolita cetinjskog, čudotvorca" navodio da se u gostoprimstvu u Crnog Gori i preterivalo. U 18. veku, u vreme borbi s Mahmut pašom Bušatlijom, "beše ušao rđav običaj u narod. Mnogi bi slavili krsno ime i po nedelju dana, kao da se slavlje krsnog imena sastoji u preteranom jelu i piću i raskalašnosti, a ne u molitvenom slavlju i čestovanju Boga i njegovih ugodnika. Tako se dešavalo da gosti pojedu sve i sirotinji, i ostave iza sebe gladnu decu i prazne domove".
Videći to, vladika Petar Prvi Petrović izašao je pred Crnogorce sa krstom u rukama, pa podigavši posle besede ruke k nebu, glasno rekao: "Čujte me, Crnogorci, i neka me čuje Bog i sve planine: 'Ko od sada bude slavio svoje krsno ime kao do sada, da Bog da ga s krvlju svojom slavio!' Od tada, kao nekim čudom, nestade ovaj rđavi običaj među njima", zapisao je otac Justin.