Kolo srpskih sestara - junakinje u ratu i miru (8): Opasni list rodoljubivih Srpkinja
Saradnici za ponos
Prvi broj "Vardara" štampan je u tada izuzetnih 10.000 primeraka. Uredili su ga Ivan Ivanić i Milojko Veselinović, diplomate koje su i te kako poznavale težak položaj Srba pod osmanlijskom upravom. Ivanić je dao časopisu ime najveće makedonske reke, jer je ona "predstavljala težište naših želja i pretenzija i Kolo, koje je verovalo, duboko verovalo u vaskrs velike srpske države i moći, smatralo je da se odužuje svojoj nacionalnoj svesti i savesti ako svoje prvenče nazove imenom tako drage reke i učini da ono što više živi u nama i pred našim očima." U "Vardaru" su priloge objavljivali najveći srpski književnici i naučnici, kao što su Petar Kočić, Janko Veselinović, Vojislav Ilić, Branislav Nušić, Isidora Sekulić, Desanka Maksimović, Ivo Andrić, Aleksa Šantić, Đura Jakšić, pravnik, psiholog i književnik Vladimir Velmar Janković, filolog Aleksandar Belić, prirodnjak Jovan Cvijić, dr Ksenija Atanasijević. Časopis je objavljivan za sve veroispovesti, pravoslavnu, katoličku, jevrejsku i islamsku.
Kolo srpskih sestara - junakinje u ratu i miru:
1. Srpskoj sirotinji na usluzi
2. Srpkinje razumeše svoj zadatak
3.Prve na frontovima Velikog rata
Prvu kritičku belešku o "Vardaru" dao je već 1906. veliki rodoljub Petar Kočić u "Bosanskoj vili". Napominjući da se list izdaje u korist postradalih Srba u Staroj Srbiji i Makedoniji, Kočić veli i ovo: "Cijela, gotovo, sadržina ovog kalendara govori o ovim nesrećnim i potištenim srpskim pokrajinama." Naposletku, slavni Srbin iz Bosne ističe: "Ova lijepa narodna knjiga ukrašena je velikom množinom slika, koje nam predstavljaju većinom srpske zadužbine, srpske komite i neumorne radnike na našoj nacioialnoj stvari, koji padoše vršeći odano svoju svetu misiju. Kad pogledamo ove slike, nas obuzme duboka tuga i bol nam potajni dušu stegne. I ove nijeme i hladne slike, i ova raznovrsna sadržina ostavljaju na našoj duši bolan i jezovit utisak. Koliko krvi, koliko suza, koliko žrtava, koliko jada i čemera! Pod tim golemim i teškim utiskom, neka je najtoplije i najsvesrdnije preporučena ova simpatična knjižica, koja nam tako rječito i živo govori o divovskim naporima i bijedi naše potištene braće."
Uskoro je, 1908. godine, Austrougarska carevina pripojila sebi Kočićevu otadžbinu, Bosnu i Hercegovinu. Od tada su se tematika i publika "Vardara" proširile na sve Srbe pod vlašću tuđina. Tokom te i naredne godine, u glasilu Kola objavljuju se brojni rodoljubivi pozivi Srbima u Austrougarskoj na buđenje. Pošto su se podsticale ideje o zajedničkoj državi, česte su bile i fotografije svih onih gradova i oblasti, a naročito Novog Sada i Dubrovnika, koji su pokazivali želju za zajedničkim životom Slovena uopšte.
Velika popularnost
Vremenom je "Vardar" postao toliko popularan da je dostigao tiraž od fantastičnih 40.000 primeraka. O uticaju glasila Kola srpskih sestara na širenje ideje o zajedničkoj državi najbolje svedoči proglas Austrougarske 1910. godine. U njemu je Kolo označeno kao "revolucionarno i opasno po interese Monarhije". Proglas nije sprečio članice da sa još većim žarom nastave rodoljubivi rad. Bilo je to doba kada su se odnosi Srbije i Austrougarske sve više usijavali. Vrhunac netrpeljivosti bila je 1. tačka austrijskog Julskog ultimatuma 1914. godine, u kojoj se od Kraljevine Srbije izričito traži sprečavanje štampanja i rasturanja svih publikacija koje podstiču mržnju prema Crno-žutoj monarhiji. Ovaj ultimatum doveo je do objave Prvog svetskog rata. Tek tada je "Vardar" ućutkan, ali privremeno. Naredni broj štampan je 1921. godine, i redovno je izlazio sve do početka Drugog svetskog rata.
Donatori široke ruke
Novac za objavljivanje "Vardara" prikupljao se uglavnom pretplatom, ali i od donatora, pojedinaca i ustanova. Članice su slale molbe ministarstvima, institucijama i uglednim pojedincima za dobrovoljni prilog nudeći da otkupe primerke časopisa. Ove časopise su slale seoskim školama širom Kraljevine. Tako je Kolo postizalo bar dva cilja: putem časopisa snažile su svest o nacionalnim interesima među stanovništvom, i skretale pažnju donatora na probleme na koje su nailazile tokom dobrotvornog i nacionalnog rada.
Tragedija Sondermajerovih
Stanislava Sondermajer, pokretačica mnogih poduhvata u Kolu srpskih sestara, bila je kći generala Dimitrija Đurića, ministra vojnog i upravnika Vojne akademije. Bila je supruga dr Romana Sondermajera, utemeljivača srpske vojne hirurgije i načelnika ratnog saniteta. Čim su od 1912. počeli ratovi za oslobođenje, Roman, poreklom Poljak, još jednom je dokazao da srce njegovo, kao i cele njegove porodice, kuca za Srbiju. Svi Sondermajerovi su obukli uniformu i nisu je skidali do kraja Prvog svetskog rata. Stanislava je još od balkanskih ratova bila dobrovoljna bolničarka, kao i njena kći Jadviga. Porodici se na frontu 1914. pridružio i sin, gimnazijalac Stanislav, Staško. Poginuo je u avgustu iste godine na Ceru. Žene u Pocerini su u užasu, sahranjujući danima poginule ratnike u zajedničke grobnice, telo šesnaestogodišnjeg mladića dodavale iz ruke u ruku od bojišta u Dobriću, gde je pao, do Bogosavaca, gde su ga sahranile pod razgranatom lipom, "da ga majka nađe". Nisu znale da je njegova mati Stanislava umrla nekoliko dana ranije na dužnosti bolničarke.