Ne udri brata Srbina, Crnogorče!
Na četiri i po metra visokom mramornom obelisku, postavljenom u spomen-kompleksu na vidikovcu Orljevo, na desetak kilometara od centra Podgorice, ispod velikog krsta, autor spomenika, vajar, Kuč, Milenko Šušo Vujošević, uklesao je samo tu krvavu 1856. godinu i poruku kučkog mudraca i veleuma Marka Miljanova: "Ne udri brata Srbina, Crnogorče".
Kako je spomenik, na kojem piše da ga podižu "Kuči i Srpsko narodno vijeće" postavljen bez formalnih saglasnosti i dozvola nadležne vlasti, nije isključeno da on uskoro bude i uklonjen, ali je veliko pitanje da li će se neko, posle svega, drznuti da i to učini, da još jednom raskrvavi nikad zaceljene rane, da ponovi neokajani greh i sramotu crnogorskog oružja, genocidni zločin koji je po naređenju knjaza Danila u Kučima počinio njegov brat, "veliki" vojvoda Mirko.
Mač umesto krsta
"Koruna Radonjina s Kosora - zapisao je dalje Marko Miljanov - nosila dijete u kolijevku, a Crnogorac, trčeći za njom reče joj: 'Stan, ženo! što ti je to na pleći te nosiš?' Koruna reče: 'Dijete, i to nekršteno, evo ga tebe na boga i sv. Jovana, ti da ga krstiš'. On joj reče: 'Krstit ću ga, no čeka'. Koruna pričeka. Crnogorac kad dođe, zakla joj dijete i ponese glavu..."
Do danas traju raspre oko toga zbog čega je crnogorska vojska dva puta, prvo 1855. pa potom godinu dana kasnije ponovo, vojštila na ovo prkosno i nepokorno pleme, koje je vekovima odolevalo podgoričkim i skadarskim pašama i vezirima i odbijalo da im plaća danke i harače.
Neki novoistoričari pokušavaju to da pravdaju željom prvog crnogorskog svetovnog vladara da stvori čvrstu i jedinstvenu državu sa Kučima u njenim granicama, da je na taj način tobož želeo da kazni Kuče i odvrati ih od njihovog navodnog paktiranja sa Skadrom i Turcima - da je odmazda usledila stoga što su Kuči odbili da plaćaju porez Cetinju, odnosno bespogovorno se pokoravaju volji nevoljenog, prgavog i nazlobrzog cetinjskog "sultana".
A koliko je cetinjskom samovlasniku stvarno bilo stalo do Kuča, možda najbolje govori činjenica da ih je samo dve godine kasnije prodao kao šugavu jarad na rđavom pazaru - prepustio ih Turcima bez zrna baruta.
Istoričari, čak i oni najprivrženiji knjazu Danilu i dinastiji Petrović, priznaju da je njegov brat Mirko, glavnokomandujući crnogorske vojske, "prenaglio" u toj "akciji" u Kučima, ali još spore podatke o broju žrtava.
Ne veruju čak ni Marku Miljanovu, savremeniku tih događaja, tada dvadesettrogodišnjem momku i perjaniku knjaza Danila, koji je pred smrt "prelomio" i gotovo kao amanet ostavio podatak da su u tom pokolju ubijena 243 Kuča, pretežno starci i nejaka muška deca, a po imenu nabraja i decu u kolevkama koja su poklana.
O pustoši koju je u Kučima tom prilikom napravila crnogorska vojska, pretežno iz Katunske, Lješanske i Riječke nahije, o opljačkanim i spaljenim kućama i crkvama, o zaplenjenoj stoci i ostalome - da se i ne govori.
Brzojav bratu
Malo je poznato da je vojvoda Mirko tog krvavog jutra iz Kuča uputio brzojav bratu-gospodaru i u desetercu ga obavestio u "junaštvu" koje čini:: "Pozdravljam te, dragi Gospodaru; Bogu fala i Petru svetome, krenuh jutros u zoru bijelu i razredih tvoje sokolove; što smo kćeli, to smo učinjeli i 50 glavah otkinuli..." Pokolj je, inače, trajao dva dana.
- Nije nam, naravno, stalo da se poslije 160 godina bilo kome svetimo i prkosimo, ali nas niko ne može prisiliti da zaboravimo, niti možemo dozvoliti da nas neko vrijeđa i dira u naše rane podižući spomenik našem zlotvoru i krvniku na pragu naše kuće, na pragu Kuča, koje je tako ojadio, a podizanje spomenika dokazanom zlikovcu doživljavamo kao još jednu provokacija prema obespravljenom i poniženom srpskom narodu u Crnoj Gori. Mi Kuči nemamo pravo da zaboravimo i oprostimo ovaj zločin, ali isto tako nemamo pravo ni da krivicu prenosimo na nove generacije naše braće. Cilj ovog spomenika je da vo vjek i vjekova podsjeća i kazuje naraštajima da pamte šta se tog strašnog ljeta 1856. godine desilo u Kučima, jer je to garancija da se nešto tako nikad ne ponovi - veli dr Momčilo Vuksanović, predsednik Srpskog nacionalnog saveta.
To ni Turci nisu radili
"U narod se broji - piše Marko Miljanov - koliko je koje vrste poginulo i od koliko godina starci i đeca, jer nije bio običaj u kršćanina ni u Turaka, da ubiju jedan drugom dijete, ni da se osvete đetetom prije no oružje počne nosit, a tako i starcem, kad bači pušku i boj batali, i ko bi ga ubio za osvetu, taj se osramotio, a ne osvetio. Tako pop Mijailo Vojvodić iz Crmnice zakla je troje đece: dvoje Ivana Radojeva (starije od dvije i po godine, mlađe od tri mjeseca), a treće Nikole Markova, obojica s Ubala. Ružica Nikolina o tome priča ovako: Kako je nosila dijete u kolijevku, vojnici je ufate i počnu raskubat. Ona je mislila da te joj uzet aljine š-nje ka drugijema, no u to je ostave nesvučenu, i ona veselo krenu dalje... No idući, opazi ozada krv niza sebe, pometnu kolijevku na zemlju da vidi oklen je krv, kad-ali dijete nema glave, no ju je okinuo i poša rečeni pop Mijailo..."