Utorak 12.07.2016.
09:04
B. Živančević - Vesti

Pustili smo Kosmet, ode i Srpska niz vodu!

Srna
Milorade, nek ti je Bog upomoć, na Srbiju ne računaj mnogo

Na drugom kraju Evrope, u jednom selu u Republici Srpskoj skupilo se nešto malo Srba da odaju poštu članovima svojih porodica i sunarodnicima i da ukažu da su sve žrtve isto važne, ma koje vere bile. Sami, u tišini, bez velike svetske medijske pompe, bez predstavnika međunarodne zajednice, ali i bez predstavnika zvanične Srbije. U stvari, ispred Srbije je bio samo Vulin, "oficir nižeg ranga", ali pošto on ne može ni sam sebe da predstavlja, ne računa se.

Dakle, gde su bili i zašto u subotu u Bratunac nisu došli čelni ljudi Srbije, koja je jedan od potpisnika i garant sprovođenja Dejtonskog sporazuma kojim je prekinut građanski rat u jednoj od republika bivše SFRJ? Vođa se sigurno treznio od opijajućih i iscrpljujućih kafenisanja sa građanima Srbije prethodnog dana, zujalo mu je u glavi od tolikih pohvala i oda, ali Onog-Koji-Nikada-Ne-Spava to nije sprečilo da o presudnoj stvari za srpsku budućnost - razvoju sporta u nas - razglaba u kasno subotnje popodne sa generalnim sekretarom FIBA Patrikom Baumanom.

Biće ipak da ga je nešto drugo sprečilo da uradi ono što do sada nije - da se pokloni srpskim žrtvama u Bratuncu, kao što se poklonio onomad žrtavama u Srebrenici. Morao je da "napuderiše nos" i pripremi izgovore za susret sa izaslanicom svojih mentora, zamenicom američkog državnog sekretara Vikotrijom Nuland, koja je u Srbiju došla posle posete Prištini, čime je vođu postavila tamo gde ga Amerikanci inače svrstavaju - zadnja rupa na svirali. A došla je u nedelju, baš na dan pomena u Srebrenici i time opravdala njegov neodlazak na mesto gde su ga onomad kamenovali, kao što su u srednjem veku inkvizitori kažnjavali ljude koji protipravno prisvoje tuđu imovinu ili žene neverne muževima.

A šta je radio Tomislav Nikolić u subotu? Baš ništa, kao i inače. Samo ovoga puta nas nije sramotio već ni slova te tihe subote nije izustio, a ni polupismenog saopštenja iz njegovog kabineta nije bilo. Čak ni Dragica nije donirala ništa tog dana. Nekako se sve umirilo, kao pred kišu.

Tišina, velika i teška, slivala se iz Srbije ka Srpskoj u danu sećanja na zločin nad Srbima. Tiho je u Srbiji bilo i 17. februara, na dan kada su Albanci na Kosmetu jednostrano proglasili nezavisnost, i 17. marta kada je obeležavana godišnjica albanskog pogroma nad kosmetskim Srbima, ali i sedam dana kasnije na godišnjicu početka NATO bombardovanja. Jesmo li se mi to previše ućutali, jesmo li onemeli, jesmo li uopšte živi?

2024 © - Vesti online