Zagreb ćuti kad su Srbi pod okupacijom

"Zagreb je ćutao! Zagreb, odnosno tadašnji predstavnici i političari, imaju prema nama Srbijancima pod okupacijom jednu neoprostivu pogrešku i bolnu uspomenu. Dok su uspeli da iz Bosne, Hercegovine, Vojvodine i Dalmacije svu inteligenciju, osobito umetnike i književnike, izvuku iz vojske i okupe u Zagrebu, što je za svaku pohvalu, dotle za nas pod okupacijom nije bio nijedan gest, pokret, a kamoli pokušaj da se ispod vešala izvučemo i tamo, u kulturnoj sredini, duhom odahnemo. Ne samo to, nego nikakve veze ni glasa otuda. Kazalište je ćutalo. Društvo hrvatskih književnika i umetnika je ćutalo. Nije bilo tada u pitanju kritičko merilo, da li su naša dela umetnička potrebna da se predstavljaju i izdaju, nego bi to bio tada jedan zgodan izgovor pred austrijskim vlastima da se mi pomognemo... Veli se: 'Nismo mogli.' Nije istina. Ja sam svakog meseca dobivao iz Zemuna od jedne učiteljice po 150 kruna, koliko je zarađivala od davanja časova na klaviru, i redovno slala da podelim porodicama umetničkim."

(Borisav Stanković, dnevnik "Pod okupacijom", 1916)