Medaković mu "podvalio" Srbe!
U istoriji je odavno razjašnjeno ko je bio atentator Todor Kadić iz Bjelopavlića i šta ga je nagnalo da digne ruku na gospodara - da je to nesumnjivo bio čin lične osvete zbog sramote koju mu je naneo knjaz Danilo tako što je na silu obljubio njegovu sestru, a potom je, iako je već bila udata, na silu i preudao za drugog čoveka.
Zeko maniti
Velikocrnogorski novoistoričari, međutim, i dalje uporno pokušavaju da svemu daju obim velike zavere, da dokažu kako je Kadić, bajagi, bio samo plaćeni ubica, marioneta u rukama protivnika knjaza Danila, odnosno velikih sila, koje su radile o glavi prkosnom i samovoljnom Zeku malom ili Zeku manitom, kako su ga, zbog njegovog malog rasta, zelenih očiju i opake naravi, prozvali protivnici njegovog samovlašća i tiranije -da je, konačno, ta čorba crnogorskom vladaru zapržena u Srbiji.
Spekulacije idu čak dotle da nad Kadićem nije ni izvršena smrtna kazna, iako o tome postoji uredno sačuvan zapisnik, već da je on, tobož, opet u nekoj ujdurmi Austrije i Srbije, pomilovan i kasnije živeo u Banjaluci pod prezimenom Kadija.
Više crnogorskih novoistoričara, papagajski prepisujući jedan od drugog, tvrde da je Medaković na svoju ruku "uvalio" Srbe u Zakonik, odnosno da se oni i ne spominju u originalnom rukopisu. Sav besmisao te tvrdnje je jasan ako se zna da je knjaz Danilo i za mnogo manji greh, za ružnu reč na njegov ili na račun njegove supruge, knjeginje Darinke, po tom Zakoniku skidao glave. Zato je gotovo smešno i pomisliti da bi se njegov lični sekretar usudio da mu napravi takvu podvalu.
Preveli ga Nemci
Osim činjenice da je Zakonik objavljen za njegova života i u zenitu njegove moći, da je knjaz Danilo po njemu vladao punih pet godina, manje je poznato da je Zakonik preveden i na nemački jezik i objavljen u Beču 1859. godine, dakle godinu pre smrti knjaza Danila, ali je taj famozni član 92 ostao netaknut i u tom prevodu.
- Knjaz Danilo je, to barem nije sporno, bio živ i zdrav kada je objavljen njegov Zakonik na srpskom jeziku 1855, a i 1859. godine kada je u Beču objavljen prevod Zakonika na njemački -kaže publicista Jovan Markuš, nekadašnji čelni čovek stare crnogorske prestonice, veliki poznavalac istorije dinastije Petrović i pomni istraživač crnogorske kulture i duhovnosti, koji je baš ovih dana na internet postavio prevod Danilovog Zakonika iz 1859. godine.
Agenti srpstva u Crnoj Gori
Budo Dragović, jedan od novokomponovanih hroničara i brižnih čuvara crnogorske "samosvojsnosti" kaže da je glavni zadatak i preokupacija "učenih Srba", koje su vladari ispod Lovćena uzimali za lične sekretare, bila "uplivisanje na Petroviće i crnogorsko stanovništvo da 'postanu' Srbi".
- To, naravno, za života nijesu primjećivali crnogorski suvereni vladari - veliDragović.
- Ovako smišljen i drsko učinjen falsifikat Milorada Medakovića, velikosrpskim naučnicima služio je za "ključni dokaz" nacionalnog sastava crnogorskog stanovništva, odnosno "temeljni pokazatelj" da su "Crnogorci Srbi", da velikosrbi "vide" Crnu Goru bez Crnogoraca".
- Da li pored ovih činjenica uopšte ima smisla i mjesta tvrdnji da knjaz Danilo nije znao što piše u njegovom Zakoniku, kako to tumače montenegrinski dukljanci - pita se Markuš.
Osumnjičili i vladiku
Zanimljivo je da knjaz Danilo ni u samrtnom času u Kotoru nije želeo "ni da vidi" tadašnjeg vladiku crnogorskog Nikanora Ivanovića. Zagriženi crnogorski novoistoričari tvrde da je smrtno ranjeni knjaz to učinio zato što je, tobož, saznao da je Ivanović ruski špijun ubačen u Crnu Goru da radi za interese Srbije." Prećutkuju, naravno, nepobitnu činjenicu da je Ivanović, kojeg je, inače, lično knjaz Danilo doveo na Cetinje i za nepunu godinu dana "proizveo" od đakona do mitropolita, bio akter, navodne, velike ljubavne afere između njega i knjeginje Darinke.