Kao da je bilo juče: Ala i vrana razgrabile zemlju

"Stani, putniče i namjerniče, i pogledaj puste ravni i brežuljke, pogledaj njive ove plodne i žitorodne: godinama, vijekovima i vijekovima natapahu ih preci naši krvlju i znojem. I mi u znoju lica svoga vadimo iz zemljine utrobe plod i rod, da ga poslije, bez milosti i po zakonu, razgrabi i ala i vrana. Satrveni radom, poniženi do skota, mi, poruga i sramota zemlje svoje, padamo u crnu čamotinju i nemoć. Mi svijetla dana nemamo, mi mirne noći nemamo! I one gorske zvijeri imaju gdje mirno skloniti glavu, a mi, ubogi, nemamo sigurna staništa i stojbine. Hitri lovci s puškama u ruci progone gorske zvijeri, a nas, ljude, s carskim zakonima u ruci gone s kućišta predaka našijeh. Mi smo ti nezarobljeno roblje jedno: kod kuće, a bez kuće, kod zemlje, a bez zemlje, kod postojbine, a bez postojbine."

(Petar Kočić o sudbini naroda u Bosni pod stranom upravom, 1911)