"Bosna je ne-normalna zemlja"

Doktorirali ste na fenomenu raje u Bosni, objasnite nam šta je to raja i ko joj pripada?

- Vrlo je teško u nekoliko rečenica sažeti razumijevanje socijalnog fenomena, no da probam. Raja kao socijalni fenomen jest strategija ili sveobuhvatni način na koji se ljudi socijaliziraju u svakodnevici, možemo možda reći i u BiH općenito, ali zasigurno u Sarajevu, gdje sam i radio istraživanje. To socijaliziranje jest specifično jer se odvija prvenstveno u izrazitoj etno-religijskoj heterogenosti stanovništva, u specifičnom povijesnom i geopolitičkim kontekstu BiH. Raja, dakle, krči puteve i upravlja višestrukim razlikama između ljudi i stvara funkcionalnu zajednicu svakodnevnog života u Sarajevu.

Kakva je to zajednica?
- Da ne bude zabune, ne mislim na nekakvu produktivnu zajednicu, koja rješava komunalne probleme, već na zajednicu koja, uprkos razlikama, ograničava potencijalne konflikte. A svi koji žive u toj zajednici su i pozvani da se socijaliziraju kao raja. No, to nije nimalo lak zadatak. Doživotni je to angažman, kako bi antropolozi rekli, simboličke recipročne razmjene između ljudi u zajednici. To podrazumijeva razmjenu materijalnih ili kulturnih dobara, zafrkavaju se, međusobno zovu ture pića, šutaju lopte, pa se tu i tamo potuku, odnosno druže. I upravo je ovo druženje suština raje - biti zajedno bez obzira na sve različitosti, etno-religijske, statusne, profesionalne, interesne, kako je jedan od sugovornika rekao: "Za raju nije bitno ko si i šta si, već kakav si".

A pojedinci?
- Pojedinac poštuje kodeks raje, a prvenstveno imperative "bit tu za raju" i "ne izdvajati se od drugih". Svaki pojedinac koji ne poštuje taj kodeks za raju jeste - papak. Ovom metonimijom se simbolički osobi koja nije raja oduzima karakter humanosti i smješta se u domen animalnog. U tom radikalnom smislu ne biti raja znači ne biti čovjek.

Kako funkcioniše raja?
- Jedan urbani mit to jako dobro ilustrira. Naime, priča ide da je jednom Ivi Andriću, dok je šetao Baščaršijom u Sarajevu, neko od gostiju iz kafane dobacio: "Halo, Na Drini ćuprija, napiše li se šta god!" U Sarajevu bi rekli da je ovo klasično spuštanje, ali sa kompleksnom jezičkom igrom. Citirao bih svog drugog sugovornika: "U stvari ne pokazuje samo svoj primitivizam... koji je evidentan, he-he, nego pokazuju i da su oni i pročitali, prepoznali velikog pisca, da ga na izvjestan način cijene, i da su pročitali njegove knjige, i da ih, eto, zanima i šta on sad radi! Mada ga u stvari zajebaju, je l'." Drugim riječima, Ivo Andrić je prepoznat i priznat kao veliki pisac, ali mu to ne daje pravo da se izdvaja od drugih. On je raja i svoje dostignuće treba da zanemari, tj. ne folira se, i sjedne s ostalom rajom u kafanu i kaže nešto poput: "Osoblje 'vamo, sad Pisac časti". Dakle, svaka osoba može biti predmet sprdnje, ali time steći mogućnost da i sam druge sprda.

Zašto je potrebna ironija?
- To je koncept ironijskog subjekta u raji, ali možda i u cijeloj BiH. Ovim načinom osoba izriče da je Bošnjak, Hrvat, Srbin, ali istovremeno se odriče tog identiteta, ironizirajući ga, zarad bivanja u raji, heterogenoj zajednici "ravnopravnih" u svakodnevici. Na primjer, ako bi neko "ničim izazvan" krenuo recimo da priča o politici, uvijek bi se našao neko u raji da dobaci: "Političar, materi drži govore, mojne ovdje!" Ovo postupanje je osnova zafrkantskih odnosa, u stalnoj gotovo takmičarskoj razmjeni šala, viceva, ironičnih i ciničnih komentara, na kojoj se sve razlike pokazuju irelevantnim.

Da li je raja samo bosanska strategija života?
- To je definitivno sarajevska strategija življenja. Ali u dobroj vjeri, mogu reći da je to i bosansko-hercegovački urbani fenomen, naravno sa lokalnim varijacijama. Isto tako u nekoj mjeri to je i svebosansko-hercegovački fenomen, ali možda više izražen kroz fenomen komšiluka, koji nije naprosto susjedstvo, već uključuje veliki dio društvenih taktika.

Ima li Bosna još neke posebnosti?
- Bosna i Hercegovina je u povijesnom i geopolitičkom smislu granični teritorij velikih svjetskih kulturnih i političkih sistema - od Rima do danas. Njena kulturološka crta kreirana je u tom protoku velikih sila i njihovih ideoloških sistema uz koje se njeno stanovništvo vezivalo i odvezivalo, praćeno uz manje ili više nasilja i antagonizma. Istovremeno je u takvim uslovima stanovništvo razvijalo vrlo specifičan tip transkulturalne komunikacije i kooperacije, kao što su komšiluk i raja. Ovaj spoj "borderline sindroma" čini BiH jednim ne-normalnim društvom i državom. Ali ovđe molim za oprez, ta ne-normalnost je ono što je čini jedinstvenom. Jer šta je europska norma: (jedno)nacionalna država, koja je zapravo samo mit. Tako, u-normaljivanje BiH znači odustajanje od njene suštine. BiH trebaju inovativni političko-društveni sistemi, koji će moći izaći na kraj sa njenim paradoksima. A na tom niko ne radi, već je samo pokušavaju utrpati u već postojeće modele koji su i sami u globalnom smislu potrošeni.