Uništili smo životinju kojoj se divimo - kralja lava
Dokumentarni filmovi posvećeni ovim raskošnim životinjama opisuju svaki detalj njihovog života. Lav se pojavljuje kao motiv na kraljevskom znamenju, poslužio je kao simbol određenih marki automobila, a velika medijska kompanija filmskog studija MGM još od 1924. koristi logo lava koja riče. Kralj životinja je oličenje moći, dostojanstvenosti, fizičke snage i lepote.
Berberski lav, podvrsta savanskog lava, bio je naročito cenjen zbog veličine i raskošne grive mužjaka, koja je zahvatala predeo od glave do stomaka. Ljudi su ih nabavljali da bi demonstrirali svoju moć. Rimski carevi su ih držali kao kućne ljubimce, a gladijatori bi se često našli oči u oči sa njima u areni. Gledaoci su uživali u prizoru suočavanja ljudske hrabrosti i oličenja elegancije i snage.
Berberski lavovi su u srednjovekovnoj Engleskoj držani u londonskom Taueru. Kavezi su bili blizu ulaza - Lavlje kapije, i niko nije mogao da kroči iza zidina kraljevske palate, a da se ne susretne s očima boje ćilibara. U šancu oko Tauera 1937. nađene su lobanje dva mužjaka berberskog lava, a karbonskim datiranjem utvrđeno je da su životinje živele između 1280. i 1385. godine.
Analizom ostataka naučnici su dosta toga saznali o fizičkom stanju lavova u Londonu pre 700 godina. Ispostavilo se da nisu bili adekvatno hranjeni, što je uzrokovalo deformacije i prerano umiranje. Oni koji su dolazili da ih vide svega toga nisu bili svesni. Za njih su ove životinje bile oličenje dostojanstvenosti.
U srednjem veku lav je dobio hrišćansko značenje. Verovalo se da mladunci tri dana leže u jazbini bez oblika i identiteta sve dok ne čuju riku svoga oca, koji će im udahnuti život i energiju. Jasna je analogija sa Isusom Hristom, koji leži u grobnici, čekajući da ga otac pozove u novi život.
Zbog želje ljudi da poseduju ove životinje, njihov broj u prirodnim staništima u Severnoj Africi tokom vekova je dramatično opao. Pojava vatrenog oružja i širenje sportskog lova u 19. veku uticali su na dodatno smanjenje populacije, a poslednji berberski lavovi u divljini ubijeni su sredinom 20. veka.
Najnovija istraživanja navode na zaključak da u zatočeništvu više nema čistih berberskih lavova, a razmatra se mogućnost njihovog oživljavanja korišćenjem DNK srodnih vrsta iz Indije, ili selektivnim uzgajanjem lavova koji žive u zatočeništvu i imaju njihove gene. Ali, čak i kada bi njihovo oživljavanje bilo tehnički izvodljivo, zbog prirodnog okruženja koje se zauvek promenilo, oni više nikada ne bi mogli da opstanu u Severnoj Africi.
- Desetkovali smo ih i naterali u istrebljenje. Činjenica da imamo njihove ostatke u muzejskim zbirkama, međutim, znači da se naučnicima pruža prilika da dođu do podataka koje će staviti u savremeni kontekst, da obrate pažnju na njima srodne vrste, kojima možda takođe preti istrebljenje, i na taj način zaustave ili uspore proces - objašnjava Ričard Sejbin, kustos u Prirodnjačkom muzeju u Londonu.