Povratak pravoslavlju (4): Crnogorski Obilić
Tom prilikom mu je izdao "sinđeliju" kojom je odredio da se pod jurisdikcijom njegovom, osim stare Crne Gore, nalaze još i oblasti Grblja, Paštrovića, Luštice, zatim Bar, Ulcinj, Skadar, Podgorica, Kuči, Piperi, Bratonožić, Bjelopavlići, Morača i Rovca. Vladika Danilo je ubrzo potom obnovio Cetinjski manastir, ali na novoj, sadašnjoj lokaciji, na kojoj se, nesumnjivo, ranije nalazio dvor Ivana Crnojevića, u narodu poznatijeg kao Ivan-beg. Obnova je trajala tri godine, u razdoblju između 1701. i 1704. godine.
TRAGEDIJA POPA RADA
Bosanski vezir Ahmed-paša Šavčalija će, ni deset godina kasnije, 1712, ponovo poharati Cetinjski manastir, ali mnogo veću poharu je dve godine potom izvršio bosanski vezir Numan-paša Ćuprilić (bio je, inače, albanskog porekla, prim. B.S). On je u oktobru 1714. godine pregazio Crnu Goru i temeljno opustošio Cetinje i Cetinjski manastir. Vladika Danilo je blagovremeno izbegao i pred tom silom se prvo sklonio u Mlecima, a odatle je potom otišao u Rusiju...
Cetinjski manastir će opet temeljno biti obnovljen tek deset godina kasnije, a po peti, i poslednji put, ovu svetinju će još jednom poharati Bušatlije. Pored toga što ga je Sulejman-paša Bušatlija dva puta harao i razarao, 1685. i 1692, pohod na Cetinje je gotovo 100 godina kasnije preduzeo i Mahmut-paša Bušatlija, takođe daleki potomak Skender-bega Bušatlije, odnosno poturčenog Staniše - Stanka Crnojevića. - On će - kaže Predrag Vukić - u junu 1785. godine sa velikom vojskom krenuti na Crnu Goru, a osnovni cilj mu je bio da popali Cetinje i pohara Cetinjski manastir. Vladika Petar Prvi Petrović Njegoš nije u tom trenutku imao snage da se odupre Mahmut-pašinoj sili pa je on lako ostvario svoj naum.
Na Cetinju je napravio pustoš. Zadržao svega tri dana, od 24. do 27. juna 1785, a onda u povratku pregazio i Paštroviće, koji su u tom trenutku bili pod mletačkom vlašću. Spržio ih je i pod nož stavio sve što se na vrijeme nije sklonilo pred njegovom ordijom, čak i djecu, žene i starce. Pri tom je uspeo i da zarobi jedan broj viđenih Paštrovića, među kojima će biti i pop Rade Andrović, koji je u jednom trenutku pokazao herojstvo ravno Obiliću. Naime, pošto je spalio Cetinje i razorio Cetinjski manastir, Karamahmut Bušatlija, kako je sebe nazivao zbog svoje krvne veze sa Crnojevićima (Turci su i Crnu Goru zvali Karadag ili Karadaglija), odlučio je da se u Skadar vrati preko Paštrovića i Spiča. Na plemenskom skupu, na kojem su Paštrovići u strahu od zulumćara većali šta im je raditi, glavnu reč je, naravno, imao najumniji i najuticajniji među njima, pop Rade Andrović.
U jednom trenutku on je osetio da među plemenicima postoji neko podozrenje prema njemu, a onda mu je jedan otvoreno rekao: - Prosuo se po puku glas kao da si ti u nekakve tajne dogovore s pašom i da nam kuća gori iznutra... - Davam vi jemca Boga da ću sad poći paši pod šator i ako ne šće proći mirno, hoću mu, skotu, krv popiti, pa ćete vidjeti jesam li Obilić ili Branković - planuo Andrović. Kad je delegacija Paštrovića na čelu sa popom Androvićem, naravno bez oružja, došla pod pašin šator i zamolila ga da naredi vojsci da narodu paštrovskom ne čini kakvog zuluma, bezdušnik mignuo jednom od svojih doglavnika i na albanskom naredio da izvede popa i njegove plemenike i sve ih pobije. Kako je pop, izgleda, znao nešto malo albanski razabrao je šta je vezir naredio, pa isti čas iz potaje trgao dvije "špagarice", dvije kubure na kremen: - A đe ti je vjera, pseto bezakono! - breknuo paši i uperio mu kubure u prsi, ali obje zakažu. Priskoči onda pašina pratnja i na mjestu ga ubije...
Mladić na tronuNe zna se sigurno koliko je godina imao Danilo Petrović kada je stupio na cetinjski tron. Ali, svakako je bio veoma mlad i zna se da mu je kršteno ime bilo Nikola - Nikola Šćepčev Eraković, po ocu Šćepcu i zaseoku Erakovići na Njegušima u kojem su živeli Petrovići. |
Zanimljivo je da ulcinjsku pirateriju dugo niko nije mogao da suzbije i obuzda. Ulcinjski gusari su dugo bili sila za sebe i nijesu nikoga zarezivali. Oni su, recimo, često na svoju ruku, mimo saglasnosti Carigrada, napadali i pljačkali mletačke brodove na Jadranu kao i brodove ostalih hrišćanskih država, a nerijetko čak i turske. Ono što drugima nije polazilo za rukom pošlo je Mahmut-paši koji je 1787. godine zauzeo Ulcinj i uništio ulcinjsku piratsku flotu...
- I to potvrđuje - smatra Vukić - da se radilo o jednom odlučnom, ali veoma beskrupuloznom čovjeku, koji je u istoriji upamćen kao čovjek i vojskovođa koji nije imao milosti ni prema kome. To njegovo nemilosrđe posebno će osjetiti i upamtiti Crna Gora, postojbina njegovog prapretka...
Mahmut-paša je u julu 1796. godine preduzeo pohod na Bjelopavliće, ali se ovog puta prevario i preračunao. Vladika Petar Prvi je u međuvremenu, uglavnom svojim velikim ličnim uticajem i svojim čuvenim poslanicama (Ivo Andrić veli da "od apostola Pavla do danas u epistolarnoj književnosti nema ništa ravno poslanicama Petra Prvog"), uspio da organizuje i ujedini razjedinjena i zavađena crnogorska plemena. Nije ga zavarala ni tvrdnja Mahmut-paše u odgovoru na njegovo pismo da nema namjeru da udara na Crnu Goru već samo želi da kazni i urazumi Bjelopavliće i Pipere koji su osilili i zatvorili puteve i prilaze gradovima turskim, već je okupio sva plemena i pripremio skadarskom silniku "doček" kakav je zaslužio.
Povratak pravoslavlju |
ODLUČUJUĆI OKRŠAJ
U odlučujućem sudaru koji se desio na Visočici kod Martinića 11. jula 1796. godine, Turci su doživjeli težak poraz (po najskromnijim podacima, turskoj sili na Martinićima, koja je brojala između 17.000 i 18.000 vojnika, suprotstavilo se oko 3.400 Crnogoraca; turski gubici su, po istim izvorima bili 2.596 mrtvih i ranjenih - a sam Petar Prvi tvrdi da su osmanske snage imale 473 poginula, dok je, navodno, na drugoj strani poginulo, ranjeno i zarobljeno svega 67 Crnogoraca). U boju na Martinićima teško je ranjen u grudi i sam Mahmut-paša. Njemu se primakao Radovan Stakov Durković - Ljumović iz piperskog sela Gornji Crnci, i gađao ga iz kubure, ali rana nije bila smrtonosna. Rana je tog dana dva puta dopadao i sam Petar Prvi koji je zajedno sa svojim vojnicima jurišao na Turke.
Odmetnik od sultanaMahmut-paša Bušatlija je, što je manje poznato, bio odmetnik od centralne turske vlasti - napominje profesor Vukić. - Tačnije, on bi povremeno, kad bi procijenio da mora i da od toga ima koristi, licemjerno priznavao sultana, a onda bi se ponovo odmetao i radio po svome. Poznato je da je carigradska Porta tri puta slala kaznene ekspedicije na Skadar i neposlušnog Bušatliju, ali je Mahmut-paša svaki put u tim sukobima izlazio kao pobjednik i ekspedicije bi se grdne i poražene vraćale u Carigrad. Centralna turska vlada, dakle, nije u to vrijeme imala snage da dođe glave osionom skadarskom paši. Bilo je to vrijeme kada se tursko carstvo opasno ljuljalo i nalazilo u fazi neminovnog rastakanja njegove moći. Mnogi oblasni begler-begovi, paše i veziri, administrativni upravitelji i namjesnici, takođe su otkazivali poslušnost i na svojoj teritoriji se ponašali kao država u državi. Centralna vlast je gubila uticaj i nije mogla više da suzbije separatizam lokalnih moćnika i odmetnika kakav je bio skadarski Mahmut-paša Bušatlija... |