Smrt u jurišu
U Podgorici sam slučajno upoznao Damira Mrkulića, doskorašnjeg tridesetčetvorogodišnjeg taksistu, rodom iz Gusinja, i njegovog bratanca Edina, dvadesetjednogodišnjeg studenta ekonomije, brata i sina Nasa Mrkulića, mladog, dvadesetšestogodišnjeg vojnika iz rezervnog sastava JNA, koji je pre 22 godine pao kao žrtva tog besmislenog i bezumnog rata baš na tom dubrovačkom ratištu.
Tih prvih oktobarskih dana 1991. godine kada je počelo nastupanje snaga Jugoslovenske narodne armije od Herceg Novog prema Dubrovniku, kao reporter "Ilustrovane Politike" našao sam se i ja u velikoj grupi novinara koja je pratila te operacije. Bili smo stacionirani u Herceg Novom. Odatle nas je svakog jutra svojim kombijem do ratišta vozio Đorđe - Žorž Vuković, kojemu je to bilo neka vrsta radne obaveze.
Pošto sam radio za nedeljne novine, nisam imao obavezu svakodnevnog javljanja redakciji, pa sam tako po ceo dan ostajao s vojskom na položajima i bio neposredni svedok svega što se zbivalo, a tek uveče se vraćao na konak u Herceg Novi. Tako sam upoznao i sprijateljio se s mnogim vojnicima i starešinama, ali i do kraja shvatio i spoznao sve zlo i muku koje donosi rat, kako je i zašto nastala ona narodna izreka "teško zemlji kuda vojska prođe"...
Posmrtni govor- Meni je palo u dio da se i oprostim od njega u ime komšija i prijatelja. Bilo mi teško zbog gubitka takve mladosti, ali i lako jer sam znao da ne mogu pretjerati, da sve najljepše što se može kazati za jednog mladog čovjeka pripada Nasu Mrkuliću. Ni danas, poslije 22 godine, ne bih pomjerio nijednu riječ koju sam tada rekao - kaže komšija Milisav Jurišević, koji još pomno čuva to što je tada rekao nad odrom Nasa Mrkulića. |
Sinovi u ratu
U zatišjima borbi i predasima u borbenim operacijama, prilazili su mi vojnici koji su znali da se uveče vraćam u Herceg Novi, da imam mogućnosti da telefoniram, i molili da se javim i prenesem poruke i pozdrave njihovim porodicama. Najčešće su to bili mladi vojnici iz stalnog sastava JNA - u tom trenutku ih je još bilo iz svih krajeva Jugoslavije, osim iz Hrvatske i Slovenije - ali i rezervisti iz cele Crne Gore koji su bili mobilisani.
Tog 7. oktobra 1991. godine, oko podneva, zatekao sam se na prvoj borbenoj liniji, na magistrali iza aerodroma Ćilipi, nadomak Cavtata. Dok su trajali pregovori sa Hrvatima utvrđenim u naselju Zvekovica iznad Cavtata, oko mene se okupio veći broj vojnika i ja sam redom zapisivao njihova imena i brojeve telefona na koje je trebalo da prenesem njihove poruke.
Među poslednjima mi je prišao mladi, crnpurasti momak, rezervista i kazao da se zove Naso Mrkulić, da je rodom iz Gusinja, ali da živi u tadašnjem Titogradu, u naselju Konik, i da mu je supruga sa kojom je tek godinu dana u braku u poodmakloj trudnoći, pa eto, da ih sve pozdravim i kažem da ne brinu...
- A koji ti je broj telefona, Naso?
- Nemamo mi još telefon, ali zovite moju kumu Milevu Perović, to je majka naše vjenčane kume Bojane, pa će im ona odmah prenijeti - broj telefona joj je...
Samo desetak minuta potom zapucalo je u Zvekovici i vojska je krenula u juriš. Plotune lakog oružja su nadjačavale detonacija bombi i kanonada teškog naoružanja, a kad je borba nedugo potom počela da jenjava stigla je vest da su četvorica pripadnika JNA ranjena u jednom oklopnom transporteru i da su dvojica poginula u jurišu.
Ranjene su odmah odvezli u meljinsku bolnicu, kao i jednog od poginulih, dok je telo drugog neko vreme stajalo u ćebetu pored kolovoza dok je stiglo vozilo. Video sam mu lice, ali ga nisam prepoznao...
U suton, kad je vojska počela da se povlači prema Ćilipima na konačište na aerodromskoj pisti, sreo sam komandanta, tada majora Živka Vojinovića, i zamolio ga da mi kaže imena poginulih i ranjenih kako bih to preneo ostalim mojim kolegama u pres centru u Herceg Novom. Izdiktirao mi je imena, zapisao sam ih na brzu ruku i požurio prema aerodromskoj zgradi ispred koje je čekao Vuković sa kombijem.
Čim sam stigao u pres centar počeo sam da telefoniram i prenosim poruke. Teško je opisati radost presrećne rodbine i to verovatno znaju i mogu sasvim da shvate samo oni koji su imali sina ili nekoga bliskog i dragog u ratu...
Očevo ćutanje
Bila je odavno minula ponoć kad sam okrenuo broj u Titogradu. Tek tada sam pročitao ime: Naso Mrkulić. Učinilo mi se poznato. Brzo sam prekinuo vezu, okrenuo bilježnicu, našao imena ranjenih i poginulih i preneražen shvatio da je Naso Mrkulić poginuo i da neću moći da prenesem porodici njegovu potonju poruku.
- Meni je tada bilo nepunih 12 godina - kaže Nasov mlađi brat Damir, kojeg sam pre neki dan, posle više od 22 godine sreo i upoznao u Podgorici. - Ni ja, ni sestre mi Nadira i Medina, sa kojima sam tada živio ovdje, nijesmo te noći čuli strašnu vijest koja je objavljena u večernjem dnevniku televizije. Naši roditelji, pokojni otac Ramadan i majka Sevdija, koja je još živa, kao i naša najstarija sestra Šećka, tada su živjeli u Gusinju. Otac je, izgleda, prvi saznao, ali nije kazao ni majci ni sestri. Odmah su nekim kolima krenuli za Podgoricu i tek kad su stigli pred kuću gdje se već bio okupio veliki narod, svima je bilo jasno šta se dogodilo...
- Supruga Sneža i ja čuli smo vijest u dnevniku televizije - kaže prvi komšija Mrkulića Milisav Jurišević. - Bio je to za nas veliki šok i zaista težak trenutak, jer sa tom porodicom živimo u lijepim odnosima od prvog dana, još od 1979. godine kada je Ramadan kupio ovdje plac i počeo da gradi kuću. To je jedna divna, poštena i vredna sirotinja. Nasa smo vidjeli valjda nedjelju dana prije toga, kad je krenuo na ratište. Dotrča da se pozdravi - idu, veli, na ratište. Bili tu neko vrijeme u rezervi i rekli im da onaj ko ne želi ne mora da ide, ali on krenuo bez premišljanja.
Poštovanje udovici
Naso na venčanju sa Samirom
Dok razgovaramo sa Damirom Mrkulićem, pored njega sjedi njegov bratanić Edin, student ekonomije, miran i ćutljiv:
|