Ostroška zagonetka - blago Karađorđevića (14): Tajna pod patosom
Priča monaha Marka
Vrhovni sud Crne Gore je potom preinačio prvostepenu presudu Leontiju Mitroviću i pooštrio kaznu na dve i po godine strogog zatvora. Mitrović je iza brave ostao dvadeset dva meseca i dvanaest dana, a onda je uslišena njegova molba i ostatak kazne mu je oprošten. Zanimljivo je da je o tome odlučivao tadašnji ministar policije, odnosno državni sekretar za unutrašnje poslove Crne Gore Vojin Jauković, a Izvršno veće, tj. Vlada Crne Gore mu je od 1. januara 1955. obezbedila penziju, koju je uživao samo desetak meseci.
Umro je 18. novembra iste godine. Tek bezmalo pedeset godina kasnije, 19. novembra 2004, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je ispunio njegovu predsmrtnu želju i njegovi posmrtni ostaci su preneti iz manastira Praskvica u grobnicu koju je za života započeo u litici iza Donjeg ostroškog manastira.
U optužnici protiv Leontija Mitrovića i ostalih, osim zlatnog novca, nigde se ne spominje ništa od drugih dragocenosti i blaga, prvenstveno onog koje je nađeno u skrovištu ispod patosa u njegovoj spavaćoj sobi.
Bajka iz UdbeNekoliko dana pošto je otkriveno zlato u Ostrogu, Udba je odlučila da sve zabeleži i filmskom kamerom, pa je dovela tada najboljeg crnogorskog snimatelja Steva Lepetića. Kutije sa zlatom su vraćene na mesto gde su iskopane, dovedena je i publika, omladina iz sanatorijuma koji se nalazio kod Donjeg ostroškog manastira, a sve je budno nadzirao islednik Risto Vuković. Petominutna crno-bela filmska storija slučajno je sačuvana zahvaljujući poznatom majstoru kratkog filma Momiru Matoviću. Sem sekvence na kojima se vidi tobožnje iskopavanja zlata i brojanja zlatnika, posebno su zanimljivi snimci otvaranja bunkera ispod patosa u spavaćoj sobi igumana Leontija i vađenja blaga iz te skrivnice koja podseća na skrovišta iz priče o Ali Babi i 40 razbojnika. Na tim snimcima se jasno vidi da je tu, osim tri velike hrišćanske svetinje bilo i mnogo nakita i drugih dragocenosti koje su svakako pripadale Karađorđevićima, a koje su od tada netragom nestale. |
Sem one konstatacije u zapisniku o pretresu Mitrovićevog stana u konacima kod Donjeg ostroškog manastira, sročenog 18. septembra 1952. godine da je "u spavaćoj sobi, u podu ispod peći, nađena veća količina raznog nakita kao i tri kutije sa pozlaćenim ikonama koje su vlasništvo Petra Karađorđevića, bivšeg kralja Jugoslavije, zatim jedan pištolj na kolo sa 6 metaka, jedan bokal, jedan durbin, jedna garnitura srebrne pašade za 6 osoba, koja je prema riječima L. Mitrovića kupljena novcem pribavljenim švercom sa zlatom, 200.000 dinara, dva dolara u papiru i jedna veća i jedna manja novčanica u zlatu, američkog porijekla", o svemu tome u optužnici nema ni pomena, da se ne govori o drugim dokumentima.
Sve to je, dakle, do danas uglavnom ostalo daleko od očiju javnosti, ali i od očiju stručnjaka koji bi utvrdili o kakvim se dragocenostima tu zaista radilo. Dugo se niko nije usuđivao ni da ih spomene. Samo bi katkad stari ostroški iguman Gerasim Čečur, čuvar ćivota Svetog Vasilija Ostroškog, uzdisao za nekim svetim relikvijama i ponekom u koga je imao neograničeno poverenja kazivao o njihovoj basnoslovnoj vrednosti i lepoti.
- Jednoga dana, mislim da je to bilo nekako u ljeto 1976. godine, ja dežurao u manastirskom muzeju na Cetinju - ispričao mi je svojevremeno Marko Kalanj, vrsni intelektualac u monaškoj rizi, koji je iz rodne Dalmacije kao đak došao u Ostrog, a kasnije, kad se zamonašio, trideset godina proveo u Cetinjskom manastiru uz starog mitropolita Danila Dajkovića. - Eto u neko doba u muzej uđe jedan gospodin. Imao je može biti pedesetak godina. Pomno razgleda eksponate i na kraju veli: - Ja ovdje ne vidjeh neke stvari koje sam očekivao da vidim. - Koje? - pitam ja. - Neke iz Ostroga! - kaže.
Razvi se razgovor i on mi ispriča da se posle Drugog svetskog rata kao devetnaestogodišnji mladić zaposlio u Udbi i da je 1952. učestvovao u otkopavanju zlata i otkrivanju drugih dragocjenosti skrivenih u Ostrogu, odnosno da su sa zlatom u Titograd tada dovezene i neke svetinje koje su nađene u stanu igumana Leontija.
Prisetio se i kako je Blažo Jovanović, tada predsjednik Crne Gore, rekao, kad je vidio te dragocjenosti: - To odmah u trezor i nemoj da to neko zloupotrijebi! To reče i ne htje da mi kaže ime, nije, veli, važno njegovo ime, važno je da je to istina. Ja sam istog časa sve ispričao mitropolitu Danilu. Vidim i njega to začudi i uzbudi, ali svejedno poče sumnjičavo da vrti glavom: Ko zna, moj Marko, šta je to bilo i gde je završilo, ali, eto, probaj nećeš li nešto doznati...
Tako je počela potraga za svetinjama, a Marko Kalanj je pored ostalih u Risnu pronašao i starog igumana Gerasima Čečura: - Slušaj, oče Marko, veli Čečur, meni je iguman Leontije ispričao da je sa onim nesrećnim zlatom iz Ostroga 1952. godine odnesena i ruka svetoga Andreja, krst Časnog dreva i jedna ikona, da su to svetinje koje je u Ostrog 1941. godine donio kralj Petar Drugi Karađorđević.
On je tada rekao da je to blago koje neće da nosi sa sobom u inostranstvo i svetinje predao patrijarhu Gavrilu Dožiću, a ovaj igumanu Leontiju, koji ih je od tada čuvao - sećao se Čečurove priče Marko Kalanj, koji je potom nastavio da još upornije traga sve dok ga dve godine kasnije nije pozvao Božo Martinović, tada sekretar Verske komisije pri Vladi Crne Gore i javio mu da je ušao u trag nekim svetinjama koje se čuvaju u sefu policije.
Nedugo potom službenici Verske komisije su, uz neviđeno policijsko obezbeđenje, doneli su i predali Cetinjskom manastiru Ruku i delić Časnog krsta, dve od tri, kako se smatra, najveće hrišćanske svetinje, dok je ikona Bogorodice Filermoske (tada se još nije ni znalo o kakvoj se relikviji radi!), u najvećoj tajnosti predata Državnom muzeju na Cetinju.
- Ja lično - zaključio je svoje kazivanje Marko Kalanj - osjećam veliko i neizrecivo zadovoljstvo što me Gospod odredio da tragam za ovim svetinjama i pomognem da one ponovo ugledaju svijetlo dana, a biću presrećan ako još dočekam da se one ponovo objedine i nađu pod jednim krovom, pod svodom crkve gdje im je i mjesto, gdje su pripadale i čuvane otkad postoje. Trud Marka Kalanja je, dakle, urodio plodom.
Po naređenju nekog tadašnjeg crnogorskog funkcionera, najverovatnije Marka Orlandića, početkom 1978. godine formirana je komisija koja će izvršiti primopredaju relikvija iz nadležnosti Službe državne bezbednosti, u nadležnost Vlade Crne Gore, odnosno Verske komisije. Primopredaja je obavljena 18. januara 1978, a zapisnik su u ime SDB, odnosno Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove, potpisali Vladimir Keković, tada pomoćnik rukovodioca SDB, i Cvjetko Radonjić, rukovodilac sektora u SDB RSUP, a u ime Izvršnog veća, odnosno Verske komisije, njen sekretar Radivoje Radmilović.
Pisma za Cetinje
Dva dana potom na adrese Cetinjskih muzeja i Mitropolije crnogorsko-primorske stigla su pisma (potpisao ih je lično tadašnji predsednik crnogorske vlade i predsednik Verske komisije Radivoje Brajović) u kojima ih Verska komisija obaveštava da su joj "prije izvjesnog vremena" ustupljene crkvene relikvije i "predmeti koji su bili na čuvanju kod nadležnog republičkog organa", a koje sada želi da im ustupi na "čuvanje, održavanje, korišćenje i upotrebu".
Muzejima su ustupljene "jedna ikona nekog sveca okovana zlatom i ukrašena skupocjenim kamenjem" i "jedna ikona, sa drvenim okvirom, sa likom Sv. Jerotija", a manastiru "ruka evangeliste Luke", "jedan zlatan krst" i "srebrni escajg (komplet za šest osoba, smješten u posebnoj kutiji), ukupno 51 komad".