Krajišnik za "Vesti" (1): Samo nas oprost spasava
- Ponekad razmišljam možda je to i božji dar kad čovjek ode u zatvor - govori mirno i bez grča dok na kolenu miluje malog unuka Veljka, kojeg je, baš kao i Bogdana i Danicu, prvi put video u petak uveče jer su se oni rodili dok im je deda tamnovao.
"Vesti" prozor u svet"Vesti" su mi bile spas u zatvorskoj samoći. Ta novina je bila moj prozor u svijet. One su mi donosile užitak jer su svi vaši tekstovi, generalno gledano, patriotski, i što je najvažnije, ne nose mržnju, nijesu prožeti i opterećeni mržnjom. To je veoma dobro i to bi trebalo da bude obrazac za sve novine i novinare, veli Krajišnik. |
- Ja sam, recimo, tih svojih trinaest i po godina - dva mjeseca manje - koliko sam proveo u zatvoru, korisno potrošio. Shvatio sam da je to mjesto gdje mogu da završim mnoge stvari koje nisam imao vremena i mogućnosti dok sam bio na slobodi. Čovjek je u zatvoru praktično oslobođen svih onih obaveza koje život nosi i onda može da se posveti radu. Tako se još jednom potvrdilo da u svakom zlu ima i nešto dobro...
Na pitanje da li posle svega oseća mržnju i želju za osvetom, bez predomišljanja odgovara da mržnju i osvetu, kao sredstvo za borbu, imaju samo ljudi koji su, ustvari, gubitnici:
- Pobjednik je onaj koji ima optimizam, ko je srećan sa onim što ima, ko sreću ne traži u nečem što je oteo od nekoga. Drago mi je što više nema ratobornih izjava sa srpske strane jer to nije dobro niti je ikada ikome dobra donijelo. Sada je najvažnije da se svim pitanjima prilazi relaksirano i uvijek traže samo putevi koji vode ka pomirenju. Neko je rekao: "Osveta je lažna radost za jedan dan, a oprost sreća za cio život..."
- Ja ne želim da kritikujem političare, lako je kritikovati, teško je biti u politici, ali naš narod ne razumije to neko stalno izvinjavanje. Nema pravo nijedan političar, niko da se izvinjava u moje ime. Ako je meni neko nešto nepravo učinio, samo ja imam pravo da oprostim i obratno da se izvinim ako to smatram potrebnim. Političari, međutim, ne vode o tome dovoljno računa pa se, zarad dobijanja političkih poena, lažno izvinjavaju.
Ubice mokre od suzaTamo u zatvoru sam vidio ljude koji su ubijali. Svako jutro su mokri od suza osvitali kao da su se kupali jer su im, kažu, neprestano pred očima, na prozorima im se pojavljuju i u san dolaze oni koje su ubili. Ja, na veliku moju sreću, nijesam imao tih problema jer mi je savjest mirna i čista. To me i održalo i pomoglo mi da istrajem, kaže Krajišnik. |
I svaki, kako dođe, nekome se izvinjava. Narod to ne razumije jer on razumije samo oprost kao najveću svetinju. Zbog toga svi ljudi ako žele da žive u miru, da dođe do pomirenja, moraju opraštati onima koji su im zlo činili, ali i zamoliti drugu stranu da im oprosti ono što su oni i njihov narod činili njima. Samo se oprostom može doći do pomirenja. Jer "ćeranje", što bi rekao Matija Bećković, nikome dobra donijeti neće...
- Vaskrsnuća nema bez žrtve. Nijedan čovjek nije postao slavan bez žrtve i ništa se ne može dobiti bez napora i odricanja. A suština cijelog ovog problema je, mislim, u tome što je neko negdje ocijenio da je stvaranje Republike Srpske udruženi zločinački poduhvat, prosto da smo mi uradili nešto što nije bilo dozvoljeno i sada svaku izjavu koju je neko nekad dao oni tumače na svoj način jer je BiH očigledno bila predodređena da bude država, a sad eto neki nestašni Srbi hoće da naprave državu - ko htio, ko ne htio. Ja ne vjerujem da iko može ukinuti Republiku Srpsku - nju su stvorile karakterne osobine ovog naroda, ali i naši protivnici koji su iznudili reakciju.
Ne bez sjete i tuge u glasu, Krajišnik govori i o ličnim gubicima i nesreći koju je rat i njemu doneo:
- Ja sam u ratu izgubio suprugu Milanku. Prilikom jednog bombardovanja ona je, jadnica, potrčala da vidi gdje su joj djeca, pala i slomila nogu, a onda se poslije pojavio tromb i odnio je. Prije toga muslimanski snajperisti su mi ubili snaju, ženu od mog prvog rođaka. Vjerujte vi meni, kao pred Bogom se ispovijedam, ja ipak, uprkos svemu, nikoga ne mrzim. Ne daj bože da sam ja u njihovoj ulozi, da sam ja, recimo, ubio tu ženu koja je ostavila dvoje djece, ja ne bih mogao da živim.
Od "Ukradenih godina" do rodoslova- Ja sam u zatvoru napisao pet knjiga i pripremio još dva rukopisa. U jednoj koja ima radni naslov "Ukradene godine" opisao sam to što sam preživio za proteklih trinaest i po godina. Tu je i tridesetak knjižica mojih dnevnika, svakog dana sam bilježio, a tek sad shvatam kolika je velika istina ono: što nije zapisano, nije se ni dogodilo, da pamćenje čovjeka najprije izda. Ipak, od svega što sam napisao u zatvoru, najdraže mi je rodoslovlje moje familije... |