Snovi između domovine i otadžbine
- Slovenska duša, srpsko srce i po neka reč na našem maternjem jeziku, pa makar i nepravilno izgovorena, razneži me i popravi mi raspoloženje. Istina je, zapravo, da ne znam rečima da objasnim toplinu koja mi obuzme telo kad se družim sa našim ljudima - kaže Maja.
Verovatno zato najradije čita pesme Alekse Šantića i Đure Jakšića. Međutim ni najlepši njihovi stihovi, ni silna ljubavi koju oseća prema otadžbini, nisu dovoljan razlog da bi sa sigurnošću mogla da kaže da bi mogla da živi u Srbiji ili Republici Srpskoj, odakle su njeni roditelji, majka Nada i otac Milisav.
- Moja mama je rođena u selu Krčani kod Bijeljine, ali je kao petogodišnja devojčica došla u Ameriku sa roditeljima. Tata je odocnio u odnosu na majku, jer je došao kao 30-godišnjak, kad se oženio mojom majkom. Ljubav ga je odvela s rodne grude, tako on voli da kaže, ali svejedno, ni zbog ljubavi tata nije spreman da se odrekne svog zavičaja i zato svake godine, makar mesec dana provodi u Roćovićima, selu kod Zvornika, gde je rođen - kaže Maja.
Priča kako se mama trudi da kod nje i njenog 25-godišnjeg brata Marka i 23-godišnje sestre Savke, probudi rodoljublje. Od toga ne odustaje ni otac, sa decom u kući govori isključivo na srpskom jeziku. Čak i onda kad se njih troje žale da ga ne razumeju, Milisav ne odustaje.
Srbija za provodMaja priča i kako joj smeta to što mladi u Srbiji teško ostvaruju svoje snove. Objašnjava kako bi njena rođaka da letnje ferije koristila za spremanje ispita, ali i za posao, ali ne može da nađe nikakvo zaposlenje. |
- Sva sreća da je tata tako uporan, jer zaista ne znam kako bismo naučili srpski. Dok smo bili mali stalno nam je govorio o svojim korenima, čitao pesme na srpskom jeziku, puštao filmove o Srbiji i Republici Srpskoj. Hteli - ne hteli, od malena smo morali da znamo odakle potičemo. Ipak, što se tiče jezika i nismo se baš nešto proslavili. Odlično razumemo srpski, ali ga loše ga govorimo i imamo mali fond reči - kaže Maja i dodaje da je i to jedan od razloga što je došla na Mobu, u Soko-grad.
- Otkrivam svoje korene, ali polako rešavam i neke svoje unutrašnje nedoumice, družeći se sa decom koja imaju slične probleme kao i ja, koja su razapeta između domovine i otadžbine. Jer, nama je domovina država u kojoj smo rođeni, a otadžbina, odakle su naši koreni, naše poreklo. Najmanje 11 meseci provodimo u našim domovinama, a mesec dana u otabdžini i druženju sa rođacima - kaže Maja dodajući da verovatno zato većina mladih koji odrastaju u inostranstvu jeste vezana za rodnu grudu.
To je život protkan nostalgijom i sećanjima na uživanje i provod sa familijom u zavičaju.
- Posle svake posete rođacima bilo da žive u Srbiji ili Republici Srpskoj, vratim se kući u Milvoki puna utisaka i nekako raznežena, opuštena i spremna za borbu sa stvarnim životom. A u Americi je svaki bogovoteni dan borba jer je život ubrzan i nema se vremena za gubljenje - priča ova devojka.
Odmor bez sna- Tata ima trojicu braće, a svaki od njih ima po troje dece, pa se leti svi okupimo na jednom mestu, najčešće u kući u Roćovićima. Tada se spava samo onoliko koliko se mora, a sve ostalo vreme provodimo u druženju i pevanju - objašnjava Maja kako izgleda deo njenog odmora proveden sa familijom iz zavičaja. |
Srbiju i Republiku Srpsku doživljava kao jedino mesto gde su joj i duša i srce na mestu, ali ipak nije sigurna da bi mogla tu da živi, čak ni u srpskoj prestonici.
- Sve mi je novo i divno u Srbiji, život mi deluje kao uživancija, ali kad čujem od svojih rođaka ili vršnjaka koji žive na primer u Beogradu, kako se muče bukvalno oko svega, onda budem i te kako zahvalna roditeljima, ali i dragom Gospodu Bogu, što sam rođena na američkom kontinentu i donekle živim rasterećenije nego moja familija. Dobro živimo mi u Americi, ako želiš da radiš, nađeš za čas posao, a možeš i dobro da zaradiš i da napreduješ. Život u Srpskoj i Srbiji, mnogo je drugačiji, teži i komplikovaniji - kaže Maja.