Utorak 13.08.2013.
04:28
D. Đorđević - Vesti

Muke Stankovića: Koze su naš spas

Dragan i Suzana sa decom
 

Gosti u njihovoj kući u Drezgovici prava su retkost. Trče s komadićima vrućeg hleba u rukama, taze ispečenog, raduju se njegovom slatkom mirisu. Jedu, kako reče njihov otac, dva puta dnevno, ujutru hleb i komadić sira ili lončić mleka, a kasno u podne ono što se iznese na drveni sto kao varivo. A deca sanjaju da jedu euro-krem, kifle i razne druge poslastice.

I škola propade

Od jeseni Miljana će biti u trećem razredu, Anđela u prvom, a Nikola u predškolskom.
- Vole školu, to im velika radost, zbog učiteljice i još jednog jedinog đaka koji je iz Dobrejanca. To je sve, a škola je imala po 40 đaka u naše vreme. Sve propade, mi smo ostali na kućnom ognjištu jer nam se tako zalomilo - priča Dragan.

 

Kuća od blata

Kuća je u blizini jednog visa, gotovo smeštena u dolini, na jednom zaseku. U blizini su oronule pomoćne prostorije. Pored kuće je put i vada kojom otiče velika voda kada pada kiša ili se topi sneg. Iako je Dragan sproveo vadu u dolinu, ipak su kiše i sneg potkopale stubove stare kovanice.


- Kuću su moji preci gradili 1924. godine - klasična kovanica, temelj od kamena koji ide visoko iznad zemlje, potom letve, a sve punjeno mešavinom blata i slame. Poslednji sloj, kad je kuća zamazivana i glačana, sadrži i pepela. Od tada smo samo crep menjali, ima više od 30 godina - kazuje Dragan.

Odličan đak: Miljana sa đačkom knjižicom

Imaju bunar, iskopan kad i kuća, a i vodu sa česme koju su doveli sa izvora, oko 800 metra naviše. Na verandi je klupa za sedenje, a unutra jedna manja soba sa šporetom, krevetom i drvenim stolom za ručavanje, jedna mala soba sa krevetom i jedna dugačka, velika, koja služi za goste kad su slave.

- Slavsku sveću nikad ovde niko neće da utuli, ali sve je skromno, a i gostiju je malo - kaže Suzana.


Iza kuće suši se veš u dva dugačka reda, razapet na štriku od kuće do bunara. Suzani je neprijatno jer je sve staro, a baš u tom trenutku i kao majci u inat, prilazi mala Anđela i pokazuje njihov dečji donji veš, sav pocepan.


- Nema se, ništa novo deca nisu obukla, patike i ostalu obuću nose dok se ne raspadnu. Kupujemo na pijaci, a i to je slabog kvaliteta i muku imamo kako da ih obučemo i obuću nabavimo - s tugom u glasu govori Suzana.

Dajte deci slatkiše

Najstarija ćerka Miljana završila je drugi razred osnovne škole u Dobrejancu, iako je njihova kuća u ataru sela Sekirja, visoko u planini. Zbog razuđenosti sela, škola u Dobrejancu im je bliža. Vesela je i trči da nam donese đačku knjižicu, da vidimo da je položila sa odličnim uspehom.
- Kad porastem biću učiteljica, a kad zaradim pare svako dete u školi imaće užinu, ono što voli da jede, nešto slatko. Nijedno neće da bude gladno, ja ću da naredim - odsečnim, ozbiljnim glasom nam saopštava.

Roditelji se koliko mogu trude da deca bar ne budu gladna.
- Prvo hleba, pa drugo ako ima. Valjda će biti bolje, moji planovi su da ovde ostanem da živim, da mi deca odrastaju gde su i svi moji preci, a posle, ako nađu bolje, neka idu. Imaće uvek našu podršku. Meni treba pet koza, onih alpina što daju puno mleka, video sam ih kod prijatelja u susednom Vlasu. Ništa drugo ne tražim. Verujte, hoćemo da radimo, imamo livade u planini.

- Na hektare pašnjaka, trave koliko voliš, sve uslove da ih čuvamo kako treba. Imamo i prostoriju, taman za pet koza, a kad bi krenulo, razmnožavali bi ih i išli bismo na stado, da nam Nikola ostane na kućnom ognjištu i živi kao normalan čovek - priča Dragan.


Muči ga što nikako ne može da dođe do žive pare, pa da kupi makar jednu alpinku, kako joj tepa.

Brojimo rebra

- Nema stalnog posla, primamo dečji dodatak od 7.200 dinara. Kad traže radnike, idem u nadnicu, na košenje trave, branje drva za ogrev. Svaki dinar koji unesem u kuću ode na hranu, na kupovinu brašna, ostalo po malo, što mora da se ima. Kad primimo dečji dodatak odmah odem da se razdužim u prodavnicama po selima. Kad pretekne novca, kupim deci paštetu, salamu, džem, jer ovde rađaju samo divlje kruške, jabuke i šljive. Ni za šta nisu. Sadimo i malo kukuruza, koji retko uspe, a to je za svinjče koje nikad da postane svinja. Potom, malo krompira, boranije, pasulja i paprika na otvorenom. Ako Bog ne sruči grad, onda ima za nas, da nismo bez ičeg - kaže Dragan.
 

Suzana Stanković: Deca ne smeju da budu gladna
 

Imaju jedni kravu i tele, dve domaće koze i jedno svinjče. Kokoške nikad nisu mogli da gaje, lisice ih uvek odnesu. - Svima se ovde broje rebra, takva je sudbina. Tele je spas, kad ga prodamo, kupimo hranu za zimu i vratimo sve dugove - uzdišu Dragan i Suzana. Miljana prekida otežali razgovor, neka sparina udarila i preti da namami oblake. Moraćemo nazad peške, iako smo naviše izašli traktorom.


Kad je odraslim ljudima teško, kako li je onda deci?! Miljani i Anđeli do škole u Dobrejancu treba 45 minuta hoda glavnim zemljanim putem kad je suvo, a kad pada kiša duplo, sat i po u jednom pravcu. U to smo se uverili jer nas je Dragan vozio traktorom uzbrdo jedva se probijajući razlokanim zemljanim putem. Bez obzira što je leto i nema kiša na pojedinim mestima, u mrtvajama, voda izvire iz zemlje, točkovi se lako zaglave. Traktor se klati, zanosi pored dubodolina. Vozimo se u korpi za stoku, sedimo na dasci postavljenoj na dva oveća drvena, cerova trupca.


 

Anđela pokazuje svoje trošne stvari

- To je najbezbednije - kaže nam Dragan.
Nije imao benzina, išao je rano ujutru u drugo selo da uzajmi tri litra. Kaže da bismo u suprotnom do kuće pešačili dva sata uzbrdo jer nemamo kondicije.


- U povratku će vas Miljana ispratiti kroz šumu do glavnog zemljanog puta, a onda sve naniže, uzmite desni pravac dok ne vidite asvalt. Za 45 minuta ste dole - savetuje nas.

Decu školu prati Suzana, a u povratku Dragan.
- Kad krene škola, svaki dan tako, moramo da ih pratimo. Zimi je opasno, ima vukova koji se šunjaju i spuštaju dole, čak do reke - navodi Suzana.


Dok se spremamo da pođemo jer asvaltni put nije blizu, opet spominju koze alpine.
- One bi nas spasie i omogućile da ostanemo na kućnom ognjištu, da nam deca izrastu u zdrave osobe. Inače, čeka nas muka velika kao i do sada, što bi naši stari kazali: "Čeka nas da sečemo uši kako bismo zakrpili leđa."

2024 © - Vesti online