Zašto Hrvatska proslavlja "Oluju" (1): Svi Srbi na jednoj bini
Hrvatska proslavlja "Oluju" kao nacionalni praznik, kao veliku pobedu svog evropskog bića. Da groteska bude potpuna, pobrinuo se upravo Haški sud, pravosnažnom oslobađajućom presudom hrvatskim generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku (novembar 2012), omogućivši tako da na 18. rođendan "Oluje" u Knin dođu i njene babice i sa svečane bine poruče žrtvama da je "Hrvatska i njihova zemlja", laka im bila.
Lična karta "Oluje"x Proterano 200.000 Srba |
x Generale će pozdraviti i njihovi vojnici, koji su zbog odsustva svojih vojskovođa godinama bojkotovali proslave u Kninu i redovno odlazili na proustaški dernek u obližnje Tompsonove Čavoglave. A baš na toj alternativnoj proslavi, bez šminke i umivanja, mogao se na najbolji način videti istinski karakter "Oluje".
Ona raspojasana i brutalna, rušilačka energija koja je opustošila Krajinu, iza koje su ostali leševi i zgarišta. Slučaj, a više Haški sud, udesili su da se sada na jednom mestu, u Kninu, spoje te dve Hrvatske, zvanična, državna, i ona spontana, narodna, da zajedno, o istom trošku, proslave osamnaestu godišnjicu "Oluje". Oslobađajuća presuda generalima u Hagu sve je rešila, "dokazano je na sudu da nismo imali mrlja, da nije bilo udruženog zločinačkog poduhvata..." Tako je "Oluja" dobila svedočanstvo na evropskom nivou, a pusti Srbi ostadoše na svom balkanskom bespuću, takoreći - u ličnoj divljini.
x Ipak, odmah nakon izricanja haške presude generalima "Oluje" i hrvatski predsednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović poručili su da će "Hrvatska ispuniti svoj dug zbog grešaka kojih je bilo u ratu za koje je odgovorna država". Te greške dočekale su punoletnost "Oluje", a da baš nijedna nije ni zalečena ni ispravljena. U međuvremenu je Hrvatska postala i član NATO-a i Evropske unije, postala je deo ekskluzivnog društva, valjda i zato što je "najbolje u Europi rešila manjinsko pitanje", kako vole da se hvale njeni zvaničnici.
Etnička karta Hrvatske1991. 2001. |
A rešila ga je tako da sve manjine imaju poteškoća da popune kulturno-umetnička društva. "Oluja" je Srbe dokrajčila, bila je, kao što je zapisao hrvatski akademik Stanko Lasić u svojim "Autobiografskim zapisima", tek "zadnja kap i prepunoj čaši", posle koje su zločinci slavljeni kao heroji i čitava ta sramota ovekovečena je kao Dan domovinske zahvalnosti. "Čista groteska", zapisao je razočarano Lasić.
x Bivši američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt mnogo je kontroverznih stavova, zavisno od situacije, izrekao o "Oluji", ali je kao autentični svedok uvek nedvosmisleno tvrdio: za vreme i nakon "Oluje" počinjeni su masovni zločini. No, nijedna vlast u Hrvatskoj, za ovih 18 godina, to nije eksplicitno priznala. I svaka je bila dosledna u tome da onemogući povratak Srba, i zakonima i praksom, pa danas, kad je "Oluja" punoletna, problemi izbeglih Srba iz Hrvatske potpuno su identični onima iz njenog dečjeg doba.
I dalje je nepoznata sudbina većine ubijenih i nestalih, stanarsko pravo nije rešeno, obnova, neisplaćene penzije, konvalidacija (priznavanje) radnog staža 1991-1995, tzv. stambeno zbrinjavanje i otkup takvih stanova, ekonomska održivost povratka i na kraju, ali svakako sramotna suđenja za ratne zločine.
Naime, ni nakon 18 godina niko u Hrvatskoj još nije odgovarao za ratne zločine počinjene u "Oluji" i posle nje. Spaliti nekoliko desetina hiljada kuća, nekoliko stotina naselja, pobiti civile koji su ostali, masovno pljačkati napuštene kuće, sprečavati vlasnike da se u njih vrate, ali ne i pljačkaše, to naprosto nisu sporadični zločini... Svečana bina u Kninu postala je punoletna, a još niko nije rekao "car je go".
Pravdajući takvu praksu, zamenica glavnog državnog tužioca Jasmina Dolmagić nedavno je izjavila da je "ratni zločin složeno krivično delo za koje je važno utvrditi motiv". Motiv? Pa da je i površno pročitala samo transkripte iz Tuđmanove ostavštine sve bi joj se kazalo. Ti dokumenti pokazuju da u hrvatskom državnom vrhu nije bilo spora oko toga da se povratak Srba mora onemogućiti, raspravljalo se samo o tome kako to izvesti.
U "Oluji" se nisu dogodili sporadični ekscesi, već zločini iza kojih je stajala državna politika. Ona je bila kruna politike etničkog čišćenja Srba. Njeno slavljenje i veličanje, dok žrtve vape za pravdom, govori da ona još traje. To što hrvatski predsednik u Knin, na proslavu "Oluje", poziva i srpske predstavnike, kojima je Veljko Džakula prošle godine probio led, a Josipović odmah izveo zaključak da su "tim činom i Srbi priznali njezin legitimitet", više govori o stvarnom karakteru "Oluje", nego o njenoj legitimnosti.
Uostalom, sve ove postolujne godine pokazale su da se Zagrebu daleko više isplati nagraditi srpske predstavnike za kooperativnost, nego priznati zločine i obeštetiti žrtve. Pogotovo što i nije teško zamisliva budućnost u kojoj će svi Srbi u Hrvatskoj moći stati na svečanu binu u Kninu.