Srceparajuće prijateljstvo policajca i devojčice bez doma
Pismo prenosimo u celosti bez ikakvih izmena:
“Mala Anika…
U posljednje vrijeme u gradu se pojavila mala Romkinja Anika (ili kako reče ima još jedno ime ali ga ne zna), sa kojom sam postao “drug”, često progovorimo po koju riječ, a natjerala me na razmišljanja gledajući nju i djecu/unučad mojih prijatelja. Vesela je svako jutro, ponekad nenaspavana, uvijek bosonoga, neuredne kose, ali urednog svakodnevnog obilaženja oko stolova, tražeći pola marke. Prije par dana je moja “drugarica” sva sretna došla da mi pokaze novu gumenu narukvicu oko ruke. Nekoliko dana poslije pokazuje mi ponosno novu sa plastičnim privjeskom. Sa tim je sretna.
Anika ima 5 ili 6 godina, ne zna ni ona, nije upisana u knjige rođenja, ima nekoliko braće i sestara. Nije birala, ali je dobila nesreću da je tako rođena, pa trci bosonoga oko stolova, neće ići u školu, noću stanuje u kartonskoj kutiji bez struje, vode, televizora, računara. Nema brigu da li ce joj roditelji dopuniti račun jer nema mobitel. Sretna je kad nije gladna. Nakon naših svakodnevnih pozdrava Sohi – Soccere /na romskom jeziku: Zdravo – Kako si/, ispriča se sa nama kao velika. Ponekad ima ljutnju kada joj kažemo Nino, Jasenko ili ja da ode da se umije, ili hoćemo da joj obrišemo uprljane ručice maramicama, ali posluša i to strpljivo čekujući da dobije od nas neku “markicu” ili nešto za pojesti. Nije lukava, ako nešto jede dođe i upita me jesam li gladan nudeći mi pola sendviča. Kada je odvedem da jede, kaže ne zna koristiti viljušku i nož : Ako je žedna zadovoljna je i sa časom vode, mada ponekad ponosno u prolazu mahne flašicom soka.
Anika ili već kako se već zove, ne zna slova, ne zna sta su igrice za računar, nema roditelje koji je svaki dan voze autom u školu, ne zna kakav je problem kada nema WIFI mreže, neće nikad ići da učestvuje na školskoj priredbi gdje ce ponosni roditelji, rodbina i komšije da je gledaju u novoj haljinici. Nju niko ne uči da čita i piše, ona nema dom, a nema ni haljinu Nije imala ali ima… Danas smo ja i moj drug Nino je sreli i ona je sretna pričala sa nama kako joj je drago sto ima prijatelje kao mi… Otišli smo u radnju, Anika je ponosno odabrala pantole i haljinicu, umila se vlažnim maramicama i bila je prava djevojčica.
Kasnije sam je sreo i rekla mi je da je nasla “baletanke” da joj se sviđaju i onda smo i njih kupili /sa čarapicama iste boje/ pa je sva sretna mi ispričala kako joj govore “kako si se sredila ” i ponosno je šetala sa mnom. Kada sam kasnije u jednom meni posebno lijepom društvu pio kafu, došla je i opet obrisala lice vlažnim maramicama, ponosno – naučila je to da radi, a na malenim prstićima pokazivala da je nalakirala nokte… Ipak, mnogi od nas možemo naučiti od nje. Ona ima iskren osmijeh, kada je sretna to i pokaze, nema maske na licu kao većina ljudi, ne zna biti licemjer, ona se bori da preživi… Odrastati će na ulici, bosonoga, spremati se za borbu sa životom na ulici, jer nije imala sreću da ima roditelje koji imaju normalnu kuću, normalan odgoj… Nju odgajaju ljudi na ulici kako se ophode prema njoj, neko drsko, neko lijepo,ali ona ne mari za vaše brige sto ste ljuti, zbog vaših “problema” jer morate ići svaki dan na dobro plaćen posao, niste otišli kod frizera, kozmetičara, niste platili ratu kredita na vrijeme za neki možda bespotrebni svoj prohtjev.
Ona je samo jedna djevojčica koja se bori da preživi. Niti jedan frizer ne želi da je odvedem da je sredi…I žao mi je Anike i takve djece, koja su najslađa u tim godinama, kada postavljaju milion pitanja, ali na njena pitanja niko joj ne daje odgovor…Svi će je otjerati, a ona će i dalje neumorno morati obilaziti ulice i stolove da preživi. Moja “drugarica” Anika je pravi borac, volio bih da može imati neku udomiteljsku porodicu, da kao i svi mi ima svoje snove…
Sretno joj bilo i neka je sreća prati.”