Četvrtak 17.11.2011.
13:04
B. Simonović - Vesti

Ropstvo na Balkanu (4): Nedragome rađati neću

Tuđu decu gledala kao svoju: Negovateljica Olga Lekić sa malim pacijentom u Ljušnju
 

Radovanje je, nažalost, bilo za kratko. Izbio rat i sve pobrkao i porodicu rasturio. Olgini muž i svekar su prvi pobegli natrag u Crnu Goru čim su saznali da se nalaze na balističkom spisku za likvidaciju. Posle i sestre njenoga muža krenule svojim putem i za svojom srećom, a ona ostala u Peći sa sinčićem i svekrvom. Mučila se i zlopatila, podizala sina i potajno se nadala skoroj slobodi, da će se porodica ponovo okupiti. A onda jedne mrkle noći, u jesen 1944, u kuću uleteo Albanac Smailj Maljići, sitni trgovac, i uz pomoć još trojice drugova i pretnju da će joj ubiti sina, oteo je i poveo u Albaniju.


ODLUČILA DA PRESUDI SEBI

Olga Lekić

Na tom mučeničkom putu prema Albaniji pokušala je da pobegne, ali ju je stiglo Smailjovo zrno. Preboljela je ranu, stigla u njegovu kuću, bila okružena svakom pažnjom i poštovanjem i od njega i od njegove brojne porodice, ali je ona mislila samo kako da se iščupa iz ropstva i vrati sinu. Jednog dana je shvatila da je zatrudnela i potom je sve učinila da pobaci, ne razmišljajući ni o svom životu, ni o posledicama da ne rodi dete nevoljenog čoveka...
 

- Mesecima krijem i pokušavam na sve moguće načine da prekinem trudnoću. Radim do iznemoglosti, dižem džakove, prevrćem kamenje, skačem kao da sam poludela čim ugrabim priliku da me ko ne vidi i upotrebljavam sve što sam ikad čula - a kad sam imala i čuti i šta naučiti za mojih grešnih petnaest godina devovanja. Ništa ne vredi. Deveri i jetrve opaziše da sam noseća. E, bože dragi, te njihove radosti! Da mogu, svi bi me na dlanu nosili. Paze me i ugađaju na sve moguće načine. I na Smailjovom ledenom licu se konačno ukaza osmeh kad dođe sa terena i kazaše mu šta je novo. Oni se svi vesele zbog moje trudnoće, a meni se sve u krv pretvorilo, ne dolazi mi sna na oči, samo o jadu mislim šta da činim. Pomišljam i na najgore. Konop na vrat i da prekratim muke, ali mi onda u ušima odlijegne onaj tužni cvilež moga nejakog Dragoljuba dok mi je one noći grlio kolena i pokušavao da me otme iz ruku zlikovca.

Strah od krvne osvete

U vreme komunističke Albanije porodica Maljići je osiromašila i razdelila se po braći, i oni su iz Olgi nepoznatih razloga morali da menjaju prezime.
- Ako nije iz straha od krvne osvete, zbog tog krvavog duga zbog kojeg su pobegli iz Đurakovca, dva puta su menjali prezime. Bili Maljići, pa Gaši, pa Krasnići. Valjda su i danas Krasnići - pričala je Olga.

Zađoh u osmi mesec. Bejaše nekako uoči Bajrama. U kući se sve sprema i uređuje. Ja jedno jutro napunih punu, nekakvu veliku od pruća pletenu korpu veša, pa na rijeku da perem. Ceo dan prala i pred noć sve onako mokro natrpam u korpu, pa na glavu, krenem da nosim kući. Jedan dever došao da me srete, ali ja ne dam, kao sramota je da on, muško, nosi veš, a ja se, u stvari, još ponađujem neću li se kako osloboditi onog drugog, neželjenog bremena... Na jednoj uzbrdici blizu kuće osetih samo kako me strašan bol fisnu, kao da mi neko nož zabode u stomak. Malaksah i jedva ugrabih da spustim korpu i dodam je deveru... Posle tri dana i strašnih muka rodih mrtvo dete i potom četiri meseca ostadoh u bolnici u Tirani. Umalo i glavom ne platih.

Pomoć prijatelja: Olga (desno) sa jednom od malobrojnih drugarica Albanki
 


 

Sanjala sina jedinca

Osam godina se Olga Lekić brinula o bolesnim mališanima u albanskoj bolnici, radeći svake noći od deset uveče do šest ujutro.
- Nesanica me prosto smoždila, ali to su ipak bili moji trenuci radosti, jer sam jedino tu smela, noću, kad deca pospu, da progovorim našu reč, da ih pomilujem i potepam im onako kako sam milovala i tepala mome Dragoljubu...

U Albaniji u neko doba bi kolektivizacija. Uzeše sve do kašike. Ljude dognaše do prosjačkog štapa i od bogatstva porodice Maljići ne ostade ništa. Mene ne napušta misao da se nekako iščupam i vratim svome detetu. Uviđam da za to ima malo nade ako ostanem u zabitom selu, daleko od grada, i ja jednog dana pravo u komitet u Ljušnju: tražim posao u gradu, ja više ne mogu da izdržim seoske radove jer sam ja rođena u gradu! Odvraćaju me, vele da ja ne moram ni da radim kad mi je muž oficir, ali ja uporna: ja hoću svoj hleb da jedem i neću da živim ni na čiji teret...


Popustiše. Dadoše mi posao u bolnici. Da čistim, ali ja ne biram, samo da se dokopam varoši. Dadoše mi i neku sobicu u jednoj baraci, ali to za mene saraj. Brinem samo kako će na sve to reagovati Smailj. On tih dana bio na terenu i kad se vratio i ne našao me kod kuće, eto ga k meni u varoš. Nadala sam se da će ga ta moja samovolja uvrediti i razgoropaditi, da mi to neće lako oprostiti, da ću se njega možda tako i osloboditi, ali on prešao preko svega i opet k meni, kao da se ništa nije desilo.
 

Još prije kolektivizacije, on i njegova braća se izdelili. Smailja i mene, pored ostalog, dođe na deo jedna krava. Ja, opet bez pitanja, prodadoh kravu i kupih jednu staru šivaću mašinu. Naučih brzo i da šijem, ostalo nešto malo i od onog kursa koji sam kao dete završila u Andrijevici. Sa tom starom "singericom" sve krijući sam šila ženama i lepe pare zarađivala. U varoši smo tako u neko doba i kuću podigli.


Preseljenje u grad i zaposlenje u bolnici u Ljušnju za mene je značilo kakav - takav spas. Za dve godine vrednog i marljivog rada od čistačice me unaprediše u negovateljicu. Dadoše mi da negujem i pazim petnaestoro bolesne dece, ali noću!
 

Ropstvo na Balkanu:

1. Život kao iz pesme

2. Kreni, ili ubijam dete

3. Zoveš se Fatima

Ja sva srećna zbog toga jer sam na sve načine nastojala da budem što manje sa Smailjom koji je preko dana mnogo radio i bio odsutan iz kuće. Pakao me čekao kod kuće. Kako je vreme odmicalo, Smailj je postajao sve nervozniji i nestrpljiviji. Osećao je da u mom srcu nema ni trunke ljubavi i razumevanja za njega, a tako je želeo decu i porodicu. Počeo je da mi ponavlja da nikada ne bi uradio to što je uradio da je znao kako će biti. A opet, veli, sve bi one noći sa zemljom sravnio i jednom šibicom spržio da me nije poveo.


PRIJATELJICA BABICA
Tu, u bolnici, upoznah jednu babicu. Ne mogu ti ni danas kazati njeno ime da joj kakvo zlo ne nanesem ako je još živa, jer je i onako dosta jada i zla videla. Bila je rodom iz Ulcinja, a školu u Beogradu završila. Kad joj je muž sa kraljem Zoguom pobegao iz Albanije, sina joj maloga strpali u zatvor i bog zna je li se ikad živ izbavio, a nju kao stručnjaka ostavili u bolnici da radi. Poznanstvo i prijateljstvo sa njom bilo je za mene jedina sreća i nada u toj nesrećnoj zemlji. Čim bih osetila da sam zatrudnela, ja kod nje. Njoj muž nekako doturaše iz Amerike lekove i ona meni odmah neke tablete. Odležim po tri-četiri dana i spasim se... Tako, Bože mi oprosti grešnoj, trinaest puta. Niko, sem nje, mene i Boga, štono se kaže, nikada ne doznade za to.
 

Sutra - Ropstvo na Balkanu (5): Bila sam prvak Albanije

2024 © - Vesti online