Vaskrs kod Lužičkih Srba
![](/data/images/2010-08-07/84026_luzicki-srbi_f.jpg?ver=1303589864)
Toliko ih je kroz vekove ostalo od brojnih polapskih slovenskih plemena koja su se tokom velike seobe od 2. do 4. veka naselila na granici tadašnjeg Rimskog carstva kao zemljoradnički i stočarski narod. Govore varijantom srpskog jezika koja je bliža češkom i poljskom nego jeziku balkanskih Srba, mada njima naš jezik nije potpuno nerazumljiv.
Lužičani za sebe tvrde da su izvorni Srbi, a sunarodnike na Balkanu nazivaju južnom braćom. Smatraju ih onim delom srpskog naroda koji se od 4. veka zaputio na evropski jug, bežeći od ognja i mača kojima se uterivalo hrišćanstvo među ondašnjim neznabožcima u drugim delovima Evrope.
Jaje za dobru žetvu
|
- Prilikom poseta Lužici naročito mi upečatljivi ostadoše u sećanju predvaskršnji prolećni festival kulture i uskršnji dani. Na prvom sam doživeo lužičkosrpsko narodno umeće i kulturu, na drugom veličanstvenu duhovnu ceremoniju uskršnjih jahača - kaže dr Mićo Cvijetić iz Beograda, koji je doktorirao na lužičkosrpskoj književnosti.
Pratio je na festivalu kultnu veštinu bojenja i umetničkog ukrašavanja uskršnjih jaja, uživao u šarenilu lepih nošnji sa raskošnim vezovima i bojama, koje tih dana krase trgove i ulice na kojima su istovremeno nastupali pesnici, za štafelajima slikari, horovi, folklorne grupe i muzičari.
- Posebno sam bio očaran zlatnim zvucima Lužice, duhovnim pesmama i setnim melodijama u kojima se prepoznaje drevni treptaj slovenske duše. Njihovo pevanje, setna poetična pesma ili setna religiozna narodna pesma, puna je tihe, nedodirljive tuge, čežnje i ljubavi, ali i pritajene radosti - priča dr Cvijetić.
U katoličkoj Lužici video je Cvijetić mnogo krstova sa razapetim Hristom, ispred kuća, u porodičnim domovima, pored puteva. Na nekima su upisani i stihovi nacionalnog pesnika Ćišinskog i oni u prevodu glase: "Bože budi milostiv! Sačuvaj zdrav i vedar moj srpski narod".
- Oni su veoma pobožan svet i moj drugi impresivni doživljaj bili su uskršnji blagdani i uskršnji jahači, tradicionalni običaj posebno prisutan u katoličkoj Gornjoj Lužici. Nagizdani konji, kao za svatove, a na njima konjanici koji idu od sela do sela, od varošice do varošice u pratnji svečano odevenog naroda. Jahači u crnim smokinzima i belim košuljama, sa kravatama i cilindrima, konji s kićankama. Prvi par u toj svečanoj povorci nosi crkvene zastave, a drugi je sa krstovima i raspećem. Pevaju crkvene pesme, a prihvata ih pratnja. Tako pronose radosnu vest da je vaskrsnuo Sin Božji, Isus Hristos - priča Cvijetić.
Porodični trougao
|
Povorka se formira kod crkve nakon jutarnjeg bogosluženja. Najpre se tri puta obiđe oko groblja u tišini da se oda pomen mrtvim precima pohranjenima u srpskoj zemlji. A onda uz blagoslov sveštenika obilaze Lužicui tek u predvečerje vraćaju se svojim kućama. Mnogi žive za taj dan, pripremaju sebe i konje cele godine, hrane ih i timare.
Neki to rade decenijama, od zrelog dečaštva do starosti, tradicija se prenosi s predaka na potomke. Dešava se da su na konjima u povorci zajedno otac i sin. Za dobrim konjima se zato nekada tragalo po celoj Lužici.