Hrvati su ćutali dok su Srbi stradali

Ovako je pisac Borisav Stanković pisao u dnevniku "Pod okupacijom" 1929. godine:

"Zagreb je ćutao! Zagreb, odnosno tadanji predstavnici i političari, imaju prema nama Srbijancima pod okupacijom jednu neoprostivu pogrešku i bolnu uspomenu. Dok su uspeli da iz Bosne, Hercegovine, Vojvodine i Dalmacije svu inteligenciju, osobito umetnike i književnike, izvuku iz vojske i okupe u Zagrebu, što je za svaku pohvalu, dotle za nas pod okupacijom nije bio nijedan gest, pokret, a kamoli pokušaj da se ispod vešala izvučemo i tamo, u kulturnoj sredini, duhom odahnemo.

Kazalište je ćutalo. Društvo hrvatskih književnika i umetnika je ćutalo. Sa koliko smo mi nestrpljenja očekivali skupljanje narodnog dara (Ivanu) Vojnoviću tada, nadajući se i tvrdo uvereni da će od te sume sigurno biti doturena izvesna svota nama, da se podeli inteligenciji, porodicama književnika i umetnika, koje su najviše zato i gladovale. Veli se: 'Nismo mogli'. Nije istina. Ja sam svakog meseca dobivao iz Zemuna od jedne učiteljice po 150 kruna, koliko je zarađivala od davanja časova na klaviru, i redovno slala da podelim porodicama umetničkim."