ŽEGARAC

U "Gornjoj Krajini", M. Radeka beleži među pravoslavnim svečarima i Žegarce za koje stoji da su starosedeoci i da slave Lazarevu Subotu i Tomindan. R. Grujić u "Plemenskom rječniku ličko-krbavske županije", kaže da Žegarci žive u 69 kuća, ali su najbrojniji u Glavacama kod Otočca i Kiku (Lovinac), a ima ih kod Gospića, Korenice, Vranovače i Rijeke kod Korenice, u Raduču i Ličkom Petrovom Selu.

U Ploči su Žegarci zabeleženi sa ovim prezimenom kao nadimkom, dok im je staro prezime bilo Šušnjić. Gde su ga i kada dobili vredelo bi istraživati. I zaista, tragom za Žegarcima u oblasti Otočca odakle je poreklom i naša čitateljka, naišli smo samo na prezime Šušnjići.

Stj. Pavičić navodi da je jedna od većih seoba Srba bila na područje Otočca u leto 1658. godine. U njoj su učestvovale mnogobrojne porodice koje su Turci naselili u Koreničkom polju 1526, ali su one potom potpale pod uređenu Krajinu (u turskim rukama) oko 1577. godine. Porodice u Koreničkom polju nazivale su se jednim imenom Uzorčani.

Tu ih je sredinom 17. veka bilo oko sto kuća, sa po, u proseku, jedanaestoro čeljadi, što znači da ih je ukupno bilo više od hiljadu. Pošto su već 1640. godine uhvatili vezu sa Primorskom krajinom u austrijskim rukama, to je ubrzalo njihovu seobu i na predlog velikog senjskog kapetana Petra Zrinjskog odobreno je naseljavanje u Gackom polju za 83 porodice sa 941 čeljadetom. 

Veći deo tog stanovništva naselio se u Vilićima, te su Uzorčane počeli da zovu Vilićanima. Oni su zauzeli mesta Podhum, Zalužnica, Doljani, Brezovac, Škare, Glavace, Oraovac i Staro Selo. Među tim porodicama bili su i preci Žegaraca - Šušnjići.

Pretpostavlja se da su Šušnjići došli iz Hercegovine, preko Livanjskog polja, u Dalmaciju još u 15. veku. Dakle, mnogo pre turske najezde u naše, balkanske krajeve.