Ponedeljak 24.01.2011.
13:07
J. L. Petković - Vesti

Život u kućerku od 30 kvadrata

SJATILI SE OKO BOLESNOG RADOVANA: Stanojkovići na okupu
 


Strmim i krivudavim a kada zaveje sneg opasnim putem, auto se sporo vukao. Posred snežne serpentine, duge oko 15 kilometara, tutnjala su deca na sankama i skijama u lepoj sportskoj opremi. Radosna, jer mogu da uživaju u debelom snegu i sunčanom danu na obroncima Šar-planine. Ali to nisu mališani kod kojih smo krenuli.

Porodica Stanojković sa desetoro dece živi na samom vrhu Jezerskih planina, kako se u tom kraju zove mesto gde se šćućurilo selo Sušići sa nekoliko srpskih kuća.


Na jedinom terenu za igru, od nekoliko kvadratnih metara, i ovi anđelčići našli su način da skromno, ali sa podjednakom radošću uživaju u zimskim sportovima.
- Malo, skopsko! - doviknuo je desetogodišnji Andrej Stanojković spretno kližući pored nas.


- Te gajbice su najbolje. Izlomiš spoljne ćoškove, i taman da podmetneš pod nogu. Odlične slinčuge! Vidi kako idu!


Još nekoliko stotina metara uzbrdo, putem koji je zapravo staza utabana dečjim nožicama, petogodišnji Darko spremno je čekao naoružan snežnim grudvama. Ponosno je demonstrirao koliko je ojačao.


- Pogledaj kako lete, navijački ga je bodrio trogodišnji Jug Bogdan. I druga deca su istrčala iz kuće, veselo najavljujući goste. Maleno dvorište je odzvanjalo od njihove graje.

Jovica i Anđelija
 


Ovih desetoro mališana naviklo je da se snalazi u svemu što radi. Od punoletne Anice do godinu dana stare Anđelije - Zorica, Jovica, Nenad, Andrej, Andrijana, Natalija, Darko i Jug Bogdan Stanojković igrali su se sa sveukupno tri lutke. Ali, oni ne mare. Uvek nasmejani, veseli, nađu načina da se zabave.

Letos je jedna od njihovih igara bila da lopatama utovaraju šljunak i cement u mešalicu. Smešu su spretno stavljali u kofe, a zatim njome pažljivo oblagali zidove trošnog kućerka od jedva 30 kvadrata u kojem žive.


I sada pomažu roditeljima Radovanu i Ljiljani, oko drva za loženje, spremanja hrane i čišćenja kuće. Ove godine možda više nego obično, jer je tata koji je okosnica porodice - ozbiljno bolestan. Već mesecima ne ustaje iz kreveta.


- Hvala Bogu, deca su nam vesela i radosna. Samo da mi muž ustane iz kreveta i sve će bitu u redu, pričala je Ljiljana dok je na jednom od dva kauča okupljala svoju decu. Sobičak je i kuhinja i spavaća i dnevna soba, i prostorija za kupanje, jedina koja se greje u ovim hladnim danima.

Da završe fakultete


- Za svoju decu želim bolju budućnost. Da završe fakultete, da se zaposle i da se ne pate. I muž i ja smo od mučeničke porodice, radimo ceo život. Da patimo, to nam je sudbina. Deci želim mnogo bolje - priča Ljiljana Stanojković.

Kao poslušni pilići sjatili su se oko nje. Na Ljiljaninom uvek nasmejanom licu pojavio se bolan grč. Uzdahnula je i nastavila.


- Sve će biti dobro, samo da mi muž ozdravi - tužno je rekla.
Svih dvanaestoro članova živi od socijalne pomoći, a od lokalnih vlasti u Štrpcu nisu mnogo dobili.


- Pomažu nam dobri ljudi kojima smo veoma zahvalni. Pomogle su nam i grčke organizacije i svaka im čast. Iz opštine su nam obećali da pomognu oko kuće, da ima prostora za sve, al od toga ništa nije bilo - dodaje Liljana, dok su mališani pažljivo upijali svaku njenu reč.


Na metalnoj plotni šporeta bubnjao je lonac kuvanog krompira. Tup miris tog povrća sjedinio se sa prostorijom. Godinama je taložen, zajedno sa teškim i neprijatnim mirisom kuvanja pasulja i kupusa.


- To im najčešće spremam. Nekad ima i mesa. Šta ćeš... - sramežljivo nastavlja Ljiljana:
- So i leba moraju da imaju da jedu, a za to treba brašno da se nabavi. Ako baš nema ništa, onda se trpi.


Stanojkovićima su posebna muka šestoro đaka. Treba se snaći za svaku knjigu, svesku, olovku.


Na ponos roditelja svi su odlični đaci, i bez dileme, svima je omiljeni predmet - matematika. Jedva su dočekali da pričaju o školi.

Osmogodišnja Andrijana je odmah bez greške izrecitovala sveže naučenu pesmu Ljubivoja Ršumovića o gostovanjima. Od braće i sestara dobila je veliki aplauz. Odlučna je.
- Volim da idem u školu i kada porastem biću lekar!


I Andrej i Darko rešeno su da kada porastu nose bele mantile. Nenad bi da bude učitelj, a Jug Bogdan pekar. Možda i fudbaler.


Za kraj su otpevali - "Oj, Kosovo, Kosovo". Savršeno su znali. A dečja pesma? Malo teže su se setili reči, ali "Deca su ukras sveta" ima posebno značenje kada ih ovi glasići pevaju.

Kako možete da pomognete?

 

Hvala svima koji žele da pomognu porodici Stanojković.
Pomoć za njih možete da uplatite na račun u Komercijalnoj banci, za ime Radovan Stanojković, selo Sušići, opština Štrpce. Dinarski račun : 205- 1001549161546-58,
devizni račun 12497528333-3
IBAN RS 35 20 52 00
Dodatne informacije možete dobiti putem mail-a: jpetkovic@frvesti.com

Tata Radovan je sve vreme nepomično ležao na drugom kauču. Slušao je svoje čile izdanke. Sa neravnog, popucalog i uleglog purpurnog zida isijavale su ikone i slike dece iz školskih albuma.


Čim su mališani izašli napolje, da još malo uživaju u snegu, pokrio je lice ispucalim šakama. Velike, teške suze, slile su se niz njegovo naborano lice. Tiho je jecao.
- Daj mi Bože samo da ustanem iz kreveta! Daj! Samo zbog ove dece!


Gledajući kroz prozor u dvorištu punom cike i graje, video je čitav svoj svet i čitav život. Polagano senke u sobi su zlokobno oštre. Sreća se odjednom iselila. Spretno se uvukao mrak.
 

Tuga za detetom


Put od 15 kilometara koji razdvaja kuću Stanojkovića i Dom zdravlja u Štrpcu bio je tragično nepremostiv za Ljiljanu. Pre četiri godine izgubila je bebu. Zavejano selo, sneg kroz koji se nije moglo stalno do lekara, nedostatak novca, razlozi majci nisu bitni. U srcu nosi tugu za tim detetom.

2024 © - Vesti online