"Sad znamo šta misle ustaški sinovi"

Kad god neko počne da nas napada prvo što se zapitam da nije slučajno iz kategorije „bivši Srbin“. Kategorija slična izdaajniku, samo mnogo više ostrašćena, izgubljenog duha, izgubljene duše, bez mogućnosti da se spase.Pokušavajući da dokaže da pripada nečemu i da je nešto što nije, ne bira sredstva da uspe u tome. Jedino što uspeva je da kao i svaki beskičmeni gmizavac puže kroz život bez šanse da se podigne na noge.Istorija u njima nije pronašla ništa ljudsko, ništa što bi ih činilo vrednim. Pokušavajući da obmanu druge jedino uspevaju da obmanu sebe, izgubivši duh do te mere da se ne mogu zvati čovekom. Vremenom su samo sem imena „bivši Srbin“ dodali prezime „bivši čovek“.Spaljeno srce i poharana duša poniznih sluga novih vladara, konjušari i izvršioci najprljavijih i najgnusnijih zadataka zaboravljajući da takve niko ne poštuje jer ko je jednom prodao dušu prodaće je opet. To više nije pitanje. Pitanje je samo kada i za koliko……

Nakon raspada austrougarske monarhije, Hrvati su se na brzinu organizovali i Međumurje ubrzo proglasili za svoje. Štaviše, ubrzo je određena politička frakcija počela da se zauzima za odcepljenje od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i za povezivanje sa Mađarskom i za zajednički savez sa Italijom. U Kraljevini Jugoslaviji se ovo razmišljanje kasnije manifestovalo ubistvom kralja Aleksandra 9. oktobra 1934. u Marseju, koje su uz pomoć Italijana organizovali hrvatski ustaaše. U vezi sa drugim svetskim ratom, nikako se ne može prevideti činjenica, da su Hrvati odmah nakon napada 6. aprila 1941. i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije već 10. aprila proglasili NDH, skoro odmah zatim pristupili nacifaašističkoj koaliciji i tako sa ministrom inostranih poslova nemačkog rajha Ribentropom (Otto von Ribbentrop) završili započetu operaciju. Već 26. avgusta 1939. su proglasili Banovinu Hrvatsku, koja je srpskim i bosanskim teritorijama oduzela srezove Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventu, Travnik i Fojnicu, priključila ih svojoj teritoriji i stvar dovršila sa nastankom naacističke državne tvorevine, za koju je nekadašnji predsednik Tuđman izjavio, da je prethodnica današnje Hrvatske. Odmah nakon prekrajanja slovenačke teritorije, Hrvatska je takođe uzela svoj deo krvavoga plena, u hrvatskim logorima smrti izginuo je nemali broj Slovenaca. U najvećem koljačkom projektu ustaaša, kako su nazvali logor Jasenovac, usmrtili su i osamdeset sveštenika iz Štajerske. Nakon drugog svetskog rata hrvatska vlast se na brzinu preokrenula i zaboravila, da je bila do zadnjega dana na strani naacista i da ju je samo velika želja Josipa Broza - Tita za velikom državom, koju su mu saveznici i omogućili, spasla od denacifikacije, koja ni do danas nije izvršena. Odmah su nastavili akcije, započete na zasedanju ZAVNOH-a 1944. godine, i pripojili si Istru, razume se, uz drugarsko odobravanje slovenačkih partijaca. Jedan od većih obmanjujućih prikaza demografskog stanja Istre onoga vremena je sigurno knjiga Cadastre national del'Istrie (Nakladni zavod Hrvatske, Sušak, 1946), u kojoj su autori po pravilu sve Istrane, čije se prezime završavalo na -ić ili ič, proglasili za Hrvate. Šteta što su među odobravaocima bili i Fran Ramovš i Lavo Čermelj, za neke veliki Slovenci.

Još jedan račun čeka na izmirenje. To je ubistvo 37 Slovenaca u Štrigovi, koje su hrvatske vlasti pobile odmah nakon rata, jer su tvrdili da je to slovenačka zemlja. I bili su u pravu! Još se manje zna o deportaciji približno 3000 Slovenaca iz Rijeke na Goli otok, gde, međutim, nisu dospeli, jer nisu disali po hrvatski i znali su one koji su na brzinu promenili uniforme. Takođe, kasnije pozivanje i priča o nekakvim avnojskim zaključcima su besmisleni, jer na drugom zasedanju Avnoja u Jajcu nije bilo razgovora o granicama unutar nove Jugoslavije. I da upozorim na još jednu istinu: tokom drugog svetskog rata, kao ni pre njega, Istra nije spadala u jugoslovenski okvir, a kamoli u hrvatski. Čak je ni Hitler posle kapitulacije Italije 9. septembra 1943. nije priključio državi svojega saveznika Ante Pavelića. Ako se osvrnemo na naš rat za samostalnost, ne možemo prevideti činjenicu, da su u napadu na Sloveniju upravo hrvatske vlasti dozvolile da naša jedva rođena država bude napadnuta sa njihove teritorije, iz njihovih kasarni, sa njihovih aerodroma. Samostalnost su proglasili istog dana kao i mi i bili su dakle prema međunarodnom vojnom pravu agresori, iako su jedinice bile deo Jugoslovenske narodne armije. Prema međunarodnom pravu, agresor je i ona država, koja svoju teritoriju prepusti tuđoj sili za napad na treću državu. A to se ovde desilo. Pošto to još nije bilo dovoljno, našim jedinicama teritorijalne odbrane i policije namerno su poslali pogrešne podatke o smeru napredovanja jedinica JNA. Ljude koji su u Zagrebu hteli da spreče izlazak tenkovskih jedinica iz kasarni, rasterala je hrvatska vlast. Tada je naredila da se uklone sve mine, tako da su tenkovi prema Sloveniji imali slobodan put. Nažalost, neki naši autonomaši su tada bili nepažljivi, ali pre svega, tada je još uvek na našoj strani bilo previše pristalica jugoslovenstva, koji nisu reagovali na informaciju nemačke obaveštajne službe, da je general Čad u Rijeci spreman da se preda slovenačkoj vojsci. U Rijeku nisu poslali oružane vojne jedinice, a mene su nakon četvrtog dana rata za osamostaljenje uhapsili. Da tada nije bilo pristalica nekadšanjega režima, makar bi moja jedinica išla na Rijeku, pa bi onda bilo šta bi bilo. A sigurno bi početna pozicija za pogađanja, da dobijemo nazad Istru, koja nikad u istoriji nije bila hrvatska, bila suštinski drugačija. A možda je kod svih zajedno preovladavalo političko mišljenje o zajedničkoj konfederaciji Slovenije i Hrvatske, koje je sve do posete hrvatskog predsednika Tuđmana Sloveniji, još bilo živo. Razume se da ljudi o tome ništa nisu znali. Možda se na to nadovezala i nezaiteresovanost za održani referendum o pripajanju matičnoj domovini Sloveniji, koji je održan na Žumberku, na kojem su se samo poštar i župnik izjasnili protiv pripajanja Sloveniji. Tako su tadašnji predsednik države Kučan kao i predsednik skupštine dr. Bučar svu dokumentaciju, koju su pregledali, bacili s objašnjenjem "a šta ćemo s tom sirotinjom". Hrvati su plan shvatili prokleto ozbiljno i njegovog glavnog pobornika Drakulića i još dosta drugih zbog veleizdaje na duže vreme bacili u zatvor. I to, uprkos tome da je svima bilo poznato, da su granice unutar nekadašnje SFRJ bile samo administrativne – odredila ih je komunistička partija, a nije bilo sklapanja nikakvih republičkih, međurepubličkih, međudržavnih ili međunarodnih sporazuma o razgraničenjima među republikama. Posledica toga je činjenica da su Hrvati postavili granicu kod Sečovlja na levom brdu Dragonje, a zatim je čak premestili na desno brdo, iako je međurepublička granica u nekadašnjoj državi SFRJ bila čak na vrhu brežuljka, kod kamenoloma.

Nakon toga se samo dalje nastavljalo. Hrvati su krali najbolje smreke na Tomšičevoj parceli u snežničkim šumama, pred ljutitim Slovencima pa su ih čak čuvali slovenački policajci. Agresivno su okupirali četiri zaseoka uz Dragonju, ukrali zemlju kod Hotize, uz Muru, kod Ormoža… Ministar unutrašnjih poslova bio je Igor Bavčar. A i istarske železnice su u doba Lojzeta Peterlea prešle u hrvatske ruke. Kasnije je ulogu darodavca slovanačke teritorije preuzeo sadašnji predsednik države dr. Janez Drnovšek, koji je uprkos usvajanju deklaracije Državnoga zbora Republike Slovenije o celovitosti piranskog zaliva njegovu, otprilike, polovinu ponudio Hrvatima. Hvala bogu, da to nisu usvojili, makar i zbog prevelike proždrljivosti. Svemu ovome možemo naći paralele u knjizi Psunjskog. Na kraju krajeva, šta bismo mogli očekivati od države, čiji politički vrhovi danas iznova zagovaraju teze o hrvatskom narodu, koje su bile zvanično ispravne u doba ustaaške vladavine? I šta bismo mogli očekivati od države, koja svoju državnost temelji na nikad postojećoj nagodbi, koju žele prikazati kao dogovor sa Ugarskom (Mađarskom) o preuzimanju vlasti u svoje ruke i koju nazivaju Pacta conventa, za koju lažu da je bila napisana 1102. godine, kada je celoj svetskoj istorijskoj javnosti inače poznato, da se radi o falsifikatu iz 14. veka.

POREKLO HRVATA.................... Jedna slučajnost u velikim narodnim pokretima pre kojih 13 vekova, otvorila je tamne stranice u istoriji južnih Slovena. Za dolazak Hrvata vezano je sve ono, što je docnije o Balkanu stvorilo izreku, da je „bure baruta". Donoseći sobom sve svoje nedostatke, ova neslavenska skupina urasla je najpre u slavenstvo i od njega primila hrišćanstvo, ali je zatim zbog urođenog oportunizma i slabe duhovno-krvne veze sa slavenstvom ne samo otpala od njega, već je katoličkom Rimu poslužila kao oruđe za katoličke nasrtaje na južno slavenstvo kroz čitava stoleća. Zbog njih je Balkan i postao evropska vetrometina, gde su se sukobljavali različiti interesi, a u prvom redu katolički sa pravoslavnima. O svom poreklu Hrvati nerado govore. Doduše, na prvi pogled. Međutim, oni su zbog urođenog oportunizma na svojoj siromašnoj „povijesti“ ostavili širom otvorene kapije, kako bi svoje poreklo mogli vezivati čas za Romane, čas za Germane, a koji put i za Slavene. Jedan „slikovit primjer“, kako bi to oni sami rekli, vidi se iz slučaja sa hrvatskom „poviješću“, koju je hrvatska vlada propisala kao udžbenik za školsku 1941/42. godinu. U ovoj „povijesti“ zastupljena je gotska teorija o hrvatskom poreklu. Već sledeće školske 1942/43. godine, ista ona usataško-hrvatska vlada, koja ga je propisala, izdala je drugi, gde se o hrvatskom poreklu zastupa druga, iransko-kavkaska teorija. Da se sramota što pre preda zaboravu, vraćen je novac svakome kupcu onoga prvog udžbenika, koji ga je makar napola poderanog povratio. Verni svome nestalnom mentalitetu, Hrvati su kroz celu svoju prošlost usporedo sa razvojem situacije menjali ne samo svoje uverenje, već i narodnost ako je to bilo potrebno. Ali, nešto u čemu su ostali konzekventni, to je bolest gusarenja po tuđim istorijskim baštinama i mana naturavanja svoga nepopularnog imena. Tako se sretamo sa jednim odlomkom iz novije hrvatske istorije („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939.) gde se ovo priznanje izražava u rečenici: „Došavši Hu-ur-vathi zajedno sa Hunima u Evropu, zavladali su nad slavenskim starosjediocima, s kojima su se slili u jedan organizam, kojemu su dali svoje ime, iako su bili u manjini". Hrvati, dakle, po ovom svome priznanju dolaze u slavensko starosedelaštvo, koje je, dakako, moglo biti samo srpsko, pošto se za druge Slavene u ovom prostoru ne zna, i donose sobom svoje ime, sa kojim se to slavensko starosedelaštvo stolećima sukobljuje. Svoje neslavensko poreklo, uostalom, ne krije ni u praskozorju pritajenog ustaaštva prvi hrvatski ministar spoljnih poslova dr. Mladen Lorković, koji u knjizi „Narod i zemlja Hrvata“ na strani 34 kaže : „Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku, da su vladajući Hrvati bili neslavenska naslaga, koja je prekrila i organizirala slavenske mase".

Prihvatimo li stanovište dr. Lorkovića da Hrvati nisu slavenskog porekla, što se posle događaja iza 6. aprila 1941. godine samo po sebi razume, postaje neobjašnjivo, kako da došljačko plemce Hrvata gubi sva svoja obeležja sa kojima je došlo, pa čak i svoj mateerinji jezik, a da ipak tobože osigurava prestiž svoga nepopularnog imena, koje je docnije pretrpelo modifikaciju od Hu-ur-vatha u Hrvate. Ne bi li bilo prirodnije smatrati da narodi gube svoja obeležja i mateerinje jezike samo onda, kada se utope u jače i kulturnije sredine kojima, razume se, nije potreban „organizatorski smisao“ i takvih poludivljih došljaka, koji nisu u stanju ni da svoj mateerinji jezik održe. Što ih je, međutim, katolički Rim mnogo docnije uspeo uklopiti u svoj veliki program katoličkog prodiranja prema slavenstvu, i što se bolešću naturavanja njihovog imena odomaćilo jedno zlo od koga će se Balkan teško otresti, to je pojam za sebe. Pa ipak, Hrvati sa rezultatima naturanja svoga imena srpskom nacionalnom i etnografskom prostoru do prošloga veka nisu bili zadovoljni. Zato je Zagreb pre kojih sto godina izmislio Jugoslaviju, samo zato da bi preko nje doveo u pitanje srpstvo i pravoslavlje i tako ostvario ekspanzivne ciljeve istaknute u hrvatskom i rimokatoličkom programu kroz vekove.

Kao što god postoji oprečnost o vlastitom poreklu među samim Hrvatima, (jer „suvremena hrvatska povijest“ u delu štampanom 15. IV. 1939. tvrdi, za razliku od dr. Lorkovića, da su Hrvati gotskog porekla), tako su različiti i datumi njihovog doseljenja unešeni u njihovoj „povijesti“. Tako je o dolasku zabeležio vizantijski car Konstantin Porfirogent, kako su se od „Bijelih Hrvata" odvojila petorica braće, među kojima i jedan po imenu Hrvat, te došli u Dalmaciju, gde su zatekli Avare („Hrvatski List“ od 15. IV. 1939.). Za ovu istorijsku tvrdnju izgleda nam da je Hrvatima primarni momenat bio zaposedanje Primorja. Međutim, vremenski je pozivanje na Porfirogenta dovelo u pitanje datum hrvatskog doseljenja, pošto je Porfirogent živeo, odnosno vladao od 912. do 959. godine. Hrvatski istoričar Pavle Vitezović (1652. - 1714.) pomera ovaj datum doseljenja unazad i kaže da se onih petorica braće doselilo 640-te godine posle Hrista i da su se nastanili u gornjem primorju. Za razliku od Tadije Smičiklasa, koji hrvatsko ime izvodi iz pojma nekog brdskog junaštva, Vitezović kaže da ime Hrvata potiče od onoga među petoro braće, koji se zvao Hrvat. Novijoj hrvatskoj istoriji bilo je malo ono Vitezovićevo pomeranje hrvatskog doseljenja unazad, pa je ovo doseljenje pomerila još za daljnjih 100 godina unazad. („Hrvatski List“ od 14. IV. 1939). Ko zna, neće li se naći koji od Starčevićevih učenika koji će pronaći da su Hrvati doselili još u ledeno doba. Datum njihovog doseljenja na prvi pogled ne izgleda toliko važan, ali, njegovo je fiksiranje potrebno, kako bi ga usporedili sa Vitezovićevom tvrdnjom, da su Srbi 35 godina pre Hrista ratovali u Makedoniji sa Rimljanima, i naselili Malu Vlašku (Slavoniju).

Slavonski istoričar Matija Katančić (1750. - 1825.), iako katolički sveštenik, ne smatra sve stanovnike katoličke vere na teritoriji koja je 1941. godine prozvana „Nezavisnom državom Hrvatsk,om“ Hrvatima. Naprotiv, on tvrdi, da su Dalmatinci, Bosanci i Slavonci iste etničke strukture kao i Srbi i da se ovi etnički u mnogome razlikuju od pravih Hrvata, a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim pritisk,om nametnuto, mada se ovi narodi nikada nisu tako osećali. Govereći o čistoći jezika Katančić kaže: „Ali se bosansko-dalmatinsko i srpsko narječje odlikuje čistoć,om i elegancijom“. O naturanju hrvatskoga imena Katančić piše. „Uvjerit ćeš se, najzad, da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada nijesu tim imenom nazivali". Stoga, kad govorimo o Hrvatima, imamo pred očima one Hrvate u uskoj Hrvatskoj, odakle su vekovima pokušavali da nature svoje ime bosanskim, slavonskim i dalmatinskim, pa čak i Srbima u Srbiji.

Hrvati, onakvi kakve ih opisuje Matija Katančić – koji nisu istog etničkog obeležja sa dalmatincima, Bosancima, Slavoncima i Srbima, doselili su – po Vitezoviću – u Hrvatsku 640 godina posle Hrista. Ovde su, kažu, svojom sposobnošću državne organizacije (kojom se, kako nam je poznato, nisu odlikovali niti su je imali) zavladali starosedeocima Slavenima da ne bi morali spomenuti ime Srba, kojima su, iako brojno daleko manji, ipak uspeli tobože naturiti svoje ime. Ovde pada u oči „zaborav“ sa kojim se neprestano susrećemo kroz svu hrvatsku istoriju. Tako hrvatski istorijski šovinizam i ovde zaboravlja priznati, da su se u tome poslu etnički i jezično potpuno pretopili u Srbe, te ih Delimilova kronika, pisana pre 650 godina, objavljena čak i u poznatom zagrebačkom „Vijencu“ iz 1891. godine rečenic,om: „U srpskom narodu imade zemlja, koja se zove Hrvatska". – smatra Srbima. Tako je, dakle, pisao češki istraživač još u XIII. veku i smatrao, da su Srbi narod, a Hrvati pleme.

Preživjela logorašica Nusreta Mujkić- Srpska je moja država.......U ratu su silovane i prošle su najgora poniženja, danas su nevidljive. Ne uvažava ih okolina, ne prepoznaju ih zakoni. To su žene žrtve ratne torture.Јedna od njih, Nusreta Mujkić iz Broda, preživjela je torturu u hrvatskim logorima. Ovo je njena životna priča. Prošla je zloglasni Strolit i logor u Đakovu. Želi sve da zaboravi, ali uzalud. Živi sa svojim bolom ,gotovo nevidljivo. I da može,kaže , ništa ne bi promijenila. Udata za Srbina u ratu nikom nije bila po volji. Kakve je muke prošla,nije za priču, ali poneka rečenica izađe iz duše,tek toliko da je olakša. “Srpsku zastavu nosila u ustima, oni obrišu cipele nama stave u usta da hodamo po krugu, sunce sja, ne daju ni vode, samo te tuku kundacima puške, šutaju te”, kaže Mujkićeva. Sve je, kaže, izdržala. I silovanje i susret sa krvnikom, oči u oči, na sudu. Osuđen je na 10 godina zatvora, ali za Nusretu to nije utjeha. Nema novca da ostvari odštetu i pomalo gubi snagu u borbi koja joj je oduzela mladost, život, potomke.“Јa jesam muslimanka, ja se toga ne stidim, ali se borim za ovu državu i ponosim se, ja sam se borila za ovo. Republika Srpska je moja država, samo da hoće da nas priznaju i da nam daju taj zakon da imamo od čega živjeti da se ne idem moliti nikome ni zašto, to bih najviše voljela jer me sramota više tražiti”, dodala je ona.Ratne posljedice stigle su je i prije nego im se nadala. Prije 7 godina preživjela je moždani udar i za tuđu njegu i pomoć dobija 80 maraka. Nema penziju, niti invalidninu, nema je na spiskovima za isplatu, a mjesečno samo za lijekove treba 100 maraka.